Nepojavljivanje Kim Jong-una na obilježavanju najvažnijeg praznika u Sjevernoj Koreji, Dana sunca 15. travnja, datuma rođenja njegova djeda Kim Il-sunga, utemeljitelja Narodne Republike Koreje i njezina vječnog predsjednika, pobudile su ozbiljnu sumnju da nešto nije u redu.

Pojavile su se razne špekulacije: da je Kim Jong-un teško bolestan, da je bio podvrgnut operaciji srca, da je ozlijeđen u testiranju nuklearnog naoružanja, da se odmara na istoku zemlje, gdje je viđen predsjednički vlak. Južna Koreja izdala je pak priopćenje da se ništa neobično ne događa u njezinoj sjevernoj susjedi dok je predsjednik Trump dao naslutiti da zna što se odvija i da je sve u redu.

No sama činjenica da postoji toliko špekulacija oko nepojavljivanja Kim Jong-una govori o prirodi režima Sjeverne Koreje. Zatvorene zemlje, čijih 25 milijuna stanovnika ne može nikamo putovati osim ako nisu diplomati, vrhunski sportaši ili pojedinci koji su u misiji obavljanja poslova za režim. Nasljednička politika na vlasti danas ima surovog vladara koji nije prezao od toga da odobri javno smaknuće strica u borbi za svoje učvršćenje.

Održavanje kulisa sve skuplje

No Sjeverna Koreja, ma kako pokušala biti zatvorena, sve će teže uspijevati u tome. Iako je teško ući u zemlju, nije nemoguće. U Sjevernoj Koreji nema mobilnog signala i sve su informacije strogo kontrolirane, ali ipak u pograničnim područjima putem TV signala stanovništvo ima priliku dobiti informacije o tome kako se svijet mijenja. Manja opasnost u ideološkom smislu jest to da ljudi vide raskoš života u Južnoj Koreji, a koja je podanički, prema tumačenju režima, i dalje pod kontrolom SAD-a. Ali kada vide da se mijenja i prijateljska i komunistička Kina, to onda otvara pitanja o opstanku režima.

Razvoj turizma u svijetu nije zaobišao ni Sjevernu Koreju. Kineskih turista je najviše, ali dolaze i drugi. Kinezi dolaze u velikom broju i, kako sami kažu, da bi vidjeli, ako su mlađi, ili se podsjetili, ako su stariji, na to kako je Kina izgledala prije nekih četvrt stoljeća.

Pjongjang je uređen i, na momente, iznenađujuće arhitektonski zanimljiv grad. Izgrađene su mnoge moderne zgrade, ali ono što brzo otkrijete jest da su prazne. Kako domaćini kažu, završene su izvana, ali ne i iznutra. Sjevernokorejska Potemkinova sela, kulise koje trebaju odati dojam uspjeha i blagostanja, zapravo bolno otkrivaju pravo stanje zemlje.

Brojne su fontane koje se diče sofisticiranim vodenim plesovima; zagrebački gradonačelnik bio bi ugodno iznenađen. Parkovi su besprijekorno održavani, a travu škarama šišaju ljudi klečeći na koljenima. Nigdje nema smeća, sve je besprijekorno čisto.

Kroz Pjongjang se pružaju široke avenije, podsjećaju na Buenos Aires, ali nema automobila, gužve, buke. U Sjevernoj Koreji nikamo ne možete otići bez pratnje, sve što vidite samo je ono što je dopušteno. No čak i ono na što su ponosni kod pažljivijeg promatrača izazova zebnju. Muzej režima - velebna vila koja se nalazi izvan grada, ograđena visokom ogradom, na proplanku bez bilo kakvih drugih građevina u blizini, tako da djeluje još impresivnije, sa širokim pročeljem i u kojoj je zabranjeno fotografiranje - vjerojatno vrijedi puno više nego predmeti izloženi u njoj. Posjetitelj tako može vidjeti poklonjene kauče i krevete, ručno rađene, plastične mačeve, potpisane lopte, minijaturne setove za čaj. Za mnoge predmete pitate se kako su uopće našli svoje mjesto u muzeju i po kojoj su logici odabrani.

Do statua djeda i oca – Kim Il-sunga i Kim Song-ila - nekorejci ne mogu. Smatra se da ne mogu pokazati dovoljno pijeteta, tako da im se stranci mogu diviti samo s udaljenosti. No bračni parovi na blagoslov nakon vjenčanja idu do statua, pored kojih se slikaju, a sliku daju izraditi i staviti na vidno mjesto u domu. Razvod nije opcija, osim u iznimnim slučajevima, kada žena ne može imati djecu. Upravo tako kako ste pročitali – kada žena ne može imati djecu.

Sankcije teško pogađaju zemlju, ali sve što vidite trebalo bi odisati harmonijom, zadovoljstvom i uvjerenjem da režim u potpunosti zadovoljava potrebe naroda. Svi su pristojno obučeni, pristojno podšišani, smiju se tiho, govore još tiše. Nema susreta pogledom, svi koje sretnete gledaju ispred sebe.

I moderni kvartovi, i široke prazne avenije, i savršeni parkovi samo obogaćuju najjači dojam koji ponesete – da je oko vas tišina. Nema muzike, osim povremene revolucionarne s centralnih megafona, nema buke automobila, nema žamora. Svi su tu, oko vas, ali vas ne vide. A vi njih ne čujete.

Sve djeluje tako moćno, a zapravo je tako krhko. Sjevernokorejski režim može nastaviti postojati još dugo, ali se isto tako može slomiti u trenutku. Cijena održavanja kulisa postaje sve skuplja. Moderna tehnologija čini svoje. U pograničnim dijelovima s Južnom Korejom oduzimani su televizori da bi se ljude odvratilo od gledanja TV sapunica. Unose se digitalni materijali na razne načine, a Sjeverna Koreja živi dvije paralelne stvarnosti – jedna je službena i javna, a druga privatna.

Kina je već više puta pokazala manjak strpljenja za ispade sjevernokorejskog vodstva, no bez sumnje će ostati njegov najveći prijatelj.

Politički i financijski izazovi ujedinjenja

Obje Koreje imaju ujedinjenje kao cilj, sanjaju ujedinjenje jednog naroda, ali obje to žele prema svojim pravilima. Južna Koreja ne priželjkuje raspad i kolaps Sjeverne Koreje jer bi to za nju bio velik politički, sigurnosni i financijski izazov. Nada se da će doći do promjene svijesti te postepenog osvještavanja režima i naroda.

Južnoj Koreji nije zanemariva činjenica da se rudna bogatstva nalaze na sjeveru Korejskog poluotoka, da je radna snaga educirana i ima visoku radnu etiku, a cijena rada nije visoka. Nadalje, Južna Koreja suočava se s ozbiljnim demografskim izazovima i starenjem stanovništva, a sve dok traje podjela funkcionira kao otok, okružena morem sa zatvorenom sjevernom granicom. Niz je razloga zašto bi ujedinjenje bio prirodan korak za obje strane. Sjeverna Koreja nada se tako ekonomskom razvoju i boljem standardu života.

Zajednička povijest, kultura, jezik, tradicija, pa ekonomija i sigurnost logičan su razlog zašto bi se, da bi bile jače, obje zemlje htjele ujediniti. No razdvojenost više od sedamdeset godina učinila je svoje. Čak se i jezik mijenja, rađaju se generacije kojima je sjećanje na jedinstvenu državu samo podatak iz udžbenika.

Režim Sjeverne Koreje ima malo prostora za popuštanje stege a da ne bi ugrozio svoj opstanak. Može se očekivati da će nastaviti provoditi istu politiku, s Kim Jong-unom na čelu ili ne. No karakteristika svih krutih režima, kao i predmeta, jest da su krhki. Što su čvršći, to su krhkiji. To ne treba zaboraviti.