Vanjskopolitički fokus na izborni zakon u susjednoj BiH stvorio je pomutnju na domaćoj političkoj sceni. Nominalno socijaldemokratski predsjednik brani HDZ BiH, podržava ga konzervativni Most, za koji neki iz oporbe tvrde da je politička igračka SDP-a, a on se pak u cijeloj priči oko vanjske politike i izbornog zakona ne snalazi i nema mišljenje. Uz politiku HDZ-a Hrvatske sada se svrstava tvrda desnica, ali i liberalni krugovi. Oni se ne slažu oko sadržaja ideja izmjene izbornog zakona u BiH, ali se slažu da to pitanje ne treba vezati uz moguće članstvo Finske i Švedske u NATO-u.

Da se radi o bilo kojoj temi unutarnje politike, ne bi bilo čudno da se stranačke linije pomjeraju u skladu s interesima birača koje predstavljaju. No koji su to interesi hrvatskih građana što se ovdje zastupaju?

Na koji način bilo koja stranka u Hrvatskoj misli da može mijenjati zakone u susjednoj zemlji? I na koji način ugrožavanje hrvatskih strateških interesa i ugleda u međunarodnoj zajednici te zahlađenja odnosa s partnerima jest interes hrvatskih građana?

Dizanje tenzija, prijetnje i kaprici nisu alati pomoću kojih Hrvatska može promijeniti političku dinamiku u BiH. Pomoći Hrvatima u BiH može se na razne načine, ali pomagati politiku u susjednoj zemlji - koja svoj opstanak i legitimitet gradi na pokušaju da, uz lobiranje Hrvatske, dobije samo ono što želi bez interesa da postigne kompromis s drugim stranama - ne može završiti drugačije nego kao propast.

HDZ BiH se udružio s Miloradom Dodikom, osobom koja je pod sankcijama SAD-a i Velike Britanije, a Hrvatska to podržava. Hrvatska je, skupa s Janšinom Slovenijom i Orbanovom Mađarskom, glasala protiv sankcija EU-a Miloradu Dodiku. Sada, kada se promijenila vlast u Sloveniji, Hrvatska ostaje usamljena s Mađarskom, čiji je premijer sinonim za europskog populista i autokrata.

Zar je izborni zakon u BiH toliko bitan da se interesi hrvatskih građana ugrožavaju udruživanjem s osobom koja personificira i radi ono za što mi nominalno tvrdimo da nismo? Mi navodno želimo jaku, stabilnu i sigurnu Uniju, a Orbana zanima Unija samo onoliko koliko od nje ima koristi. Ostaje na Uniji da odluči do kada će u svom članstvu tolerirati takvog člana, ali ostaje i Hrvatskoj da odluči u čijem društvu želi biti.

Bez obzira na pritiske, nemoguće je diktirati politiku u susjednoj zemlji. Pitajte Putina. Nadalje, rješenja koja zagovara Hrvatska kose se s liberalnim demokratskim vrijednostima. Možda Zagreb smatra Sarajevo zaostalim i orijentalnim, ali iz Berlina, Bruxellesa i Beča na Sarajevo drugačije gledaju.

Hrvatska se žali da bosanskohercegovački lobisti po Europi i SAD-u zagovaraju građansku BiH, ali nema građanska BiH ni novca ni kapaciteta da organizira mrežu lobista po svijetu. Političari, analitičari, novinari, parlamentarci u Europi i svijetu jesu djeca koja su istjerana devedesetih i koja danas, iz svojih novih domovina, promoviraju za BiH vrijednosti koje su usvojili kroz obrazovanje i život u zapadnim demokracijama. Ako je bilo što postalo jasno posljednjih godina, koliko traje pritisak za izmjene izbornog zakona, jest da ona ubrzava sazrijevanje bosanskohercegovačke građanske političke scene.

Kao što je Putinova agresija na Ukrajinu izazvala kontraefekt i jačanje NATO-a, tako politika negiranja pune ravnopravnosti svih u BiH ubrzava proces konsolidiranja bosanskohercegovačkih snaga koje vide budućnost BiH kao zemlju u kojoj su zagarantirana jednaka prava svim njenim građanima, bez obzira na etničku pripadnost. Ni manje ni više.

Nepristojnost s kojom hrvatski dužnosnici govore i tretiraju susjednu zemlju uvreda je svim pristojnim građanima Hrvatske koji nemaju interesa braniti HDZ BiH. Ali glavno pitanje građanima Hrvatske trebalo bi biti – na koji način ovakva vanjska politika Hrvatske štiti njihove interese? Na koji način ovakva politika čini Hrvatsku jačom, stabilnijom i sigurnijom?

Hrvatski zastupnici ne sjede u Parlamentarnoj skupštini BiH da bi mogli glasati o izmjenama izbornog zakona. Kako misle postići ono što žele? Tako da izmjene zakona koje oni žele proglasi visoki predstavnik, za kojega je predsjednik nedavno rekao da je nelegitiman, a hrvatski političari u BiH tvrde da je odlukama ranijih visokih predstavnika narušeno njihovo pravo. No visoki predstavnik ne može proglasiti izmjene izbornog zakona koje odgovaraju HDZ-u BiH jer kao međunarodni dužnosnik mora zastupati rješenja u skladu s međunarodnim i europskim pravom, a to nije ono što želi HDZ BiH. Dakle ni od toga neće biti pomoći.

Pokušalo se u suradnji s Dodikom rušiti državu, no za sada ni to nije urodilo plodom. Međunarodna zajednica sada je protivnik jer ne misli isto što i HDZ BiH.

Osuđujemo invaziju Rusije na Ukrajinu, koja opravdava svoje postupke time što kaže da štiti svoj narod u Ukrajini. Je li to narativ koji usvajamo? Hoćemo li usvojiti i putinovske metode? Je li takvo nešto u interesu građana Hrvatske?

Apsurdnost ove politike nalazi se na toliko razina da nije bitno s koje strane se krene, uvijek se završi na istome – što prije se povući, dok je još moguće, prije nego što se posvađamo s prijateljima i partnerima, bolno shvaćajući da iz Hrvatske ne možemo mijenjati zakone u drugim državama.

Nedavno sam pročitala jednu izjavu – ako ste navikli na privilegij, jednakost vam se čini kao nepravda. Konstitutivni narodi u BiH navikli su na privilegij u odnosu na sve građane BiH. Trebaju se početi privikavati na jednakost.