Već smo se navikli na različite 'hrabre' izjave Milorada Dodika, srpskog člana Predsjedništva BiH, tako da ni ova ne iznenađuje. No postavlja se pitanje: na kojim načelima bi ovi razgovori trebali moći razriješiti krizu u BiH? Zašto ova potencijalna pregovaračka skupina ima šansu za uspjeh, a druge inicijative, naprimjer one koje trenutačno vode posebni izaslanici iz Washingtona i Bruxellesa, nemaju?

Ova šestorica muškaraca, trojica iz BiH i trojica iz zemalja koje su, prema izjavama njihovih čelnika, duboko zabrinute zbog krize u koju tone BiH, trebali bi ponuditi rješenje koje nije bilo moguće naći u posljednjih četvrt stoljeća.

Faktori (ne)stabilnosti

Srbija tone u autoritarnost prema svim relevantnim međunarodnim izvještajima. Otac nacije, Aleksandar Vučić, prema mišljenju niza srbijanskih i stranih analitičara, daleko je od faktora stabilnosti na Balkanu - aktivno izaziva nestabilnost u svom susjedstvu.

Hrvatska je članica EU-a i NATO-a, identitetski se nastoji temeljito udaljiti od Balkana, ali svojim postupcima pokazuje da ne samo da se nije odmakla, nego svojom politikom podriva hrvatske nacionalne interese. Kako bi se drugačije moglo objasniti izjave hrvatskih čelnika koji tvrde da im je cilj stabilna susjedna BiH, a istovremeno podržavaju politike koje tu zemlju sve dublje vode u krizu što više nije samo politička; u međuvremenu je postala i ozbiljno sigurnosno pitanje.

Savjetovanje s Putinom, razumijevanje za Orbanovu podršku ovakvoj politici Milorada Dodika pokazuje gdje Hrvatska stvarno stoji, bez obzira na službene izjave koje dolaze iz Zagreba.

I sada se u sve to uključio Recep Tayyip Erdogan, predsjednik Turske koji bi, valjda, trebao zastupati interese bosanskohercegovačkih muslimana. Tko će bolje znati što je dobro za Bošnjake od oca balkanskih muslimana, u kojoj ulozi turski predsjednik voli vidjeti sebe kada posjećuje zemlje na jugoistoku Europe.

Zašto (i) Erdogan?

Zašto Dodik tvrdi da jedino ova trojica muškaraca izvan BiH razumiju BiH? S Vučićem i Milanovićem se sasvim dobro razumije, to već znamo. No sada, kada je na razgovore pristao Erdogan, ekipa za planiranu partiju razgovora gotovo je kompletna. Dodik računa na to da će, kao prvo, najava sudjelovanja Erdogana slomiti Izetbegovića, a koji je do sada mlako reagirao na slične ideje. Nadalje, računa da će Erdogan biti nježan prema njihovim zahtjevima najprije jer dobro ne poznaje stvarnu situaciju u BiH, drugo, ima senzibilitet prema opisu tri naroda u BiH kao tri vjerske skupine te želi neki vanjskopolitički uspjeh u situaciji u kojoj je Turska sve više usamljena i udaljena od Zapada.

Bakir Izetbegović počinit će kardinalnu pogrešku ako pristane na ove razgovore. Nije istina da treba razgovarati uvijek i sa svima.

Miloradu Dodiku ne treba otvarati dodatni prostor za kupnju vremena, obmanjivanje međunarodne javnosti i pomoći Rusiji u širenju svog utjecaja na Balkanu.

Hrvatskoj bi bilo bolje da se drži podalje od ovakvih inicijativa. Ako uistinu želi pomoći BiH, treba se zalagati za rješenja koja BiH potencijalno stabiliziraju uzimajući u obzir interese svih njenih građana. I razmišljajući o svojim interesima – kao članice EU-a i NATO-a koja želi stabilno susjedstvo.

Erdogan pak, kako se čini iz izjave na konferenciji za tisak, najavio je razgovore s Predsjedništvom BiH, ne vođama naroda. Hoće li Hrvatska sudjelovati na razgovorima ako u njima sudjeluje Željko Komšić, pod uvjetom da i sam Komšić pristane na razgovore?

No ako ovi razgovori s vođama naroda iz BiH i započnu, ništa nije izgubljeno. Dapače, možda je čak i bolje nego što se sada čini.

Što će reći Berlin?

Najprije, novoj vladi u Berlinu, najvažnijoj zemlji EU-a koja ima utjecaj na Balkanu i u Turskoj, bit će zanimljivo vidjeti antiliberalnu šestorku kako promišlja o tome na koji način efektivno razoriti BiH, a to prikazati kao dogovor tri naroda.

Bakir Izetbegović, ako samo pristane na ove razgovore, treba Bošnjacima biti razlog da se konačno obračunaju s nacionalističkom politikom SDA.

Oporbene stranke u BiH, ako imaju ideju kako urediti zemlju na drugačiji način, neće učiniti dovoljno ako jedino odbiju podržati rješenja do kojih bi došle tri stranke – SNSD, HDZ i SDA – već ponuditi svoju viziju BiH i time preuzeti veću odgovornost za svoju zemlju.

Sudjelovanje Hrvatske u ovakvim razgovorima moglo bi pokrenuti unutarnju raspravu o tome tko i koje teme oblikuju njezinu vanjsku politiku. Je li to Dragan Čović, kako se u posljednje vrijeme sve češće čuje? Ili hrvatska Vlada svoju politiku oblikuje u okviru zajedničke europske politike, jasno zastupajući svoje interese i interese organizacije kojoj pripada, a ne zastupajući interese političara iz susjednih zemalja, neovisno o tome kojem nacionalnom bloku pripadali?

I, konačno, i uz sve potencijalne političke i medijske pritiske koji bi mogli pratiti ove pregovore, ako do njih i dođe, u samoj BiH nema zakonskog načina da bilo kakav dogovor koji postigne ova šestorka može biti nametnut bez njegova usvajanja u parlamentarnoj skupštini. Dijalog o budućnosti BiH treba uključiti širu platformu domaćih javnih i političkih snaga i uopće se ne uznemiravati. Sve je ovo proces emancipacije građana i rasta njihove svijesti.