Predsjednik tirolskog parlamenta Hedwig van Staa svojom je drugom privatnom posjetom potpore i ohrabrenja više naškodio negoli pomogao Ivi Sanaderu u nabrušenoj hrvatskoj javnosti, ali je i ova austrijska posjeta Remetincu – nakon slične posjete nekadašnjeg europskog povjerenika za poljoprivredu Hansa Fischlera – dokazala da se u određenim europskim krugovima ipak stvara mala grupa za pritisak koja će u svim suđenjima Ivi Sanaderu u njegovo ime pokušati naširoko razglasiti sve moguće stranputice prenapregnutog hrvatskog pravosuđa. Europa i Austrija su davno okrenule leđa Ivi Sanaderu, ali on i na domaćoj i na međunarodnoj političkoj sceni ipak može računati bar na šačicu ozbiljnih lobista određenog međunarodnog ugleda koji dobro znaju da Hrvatska mora biti vrlo oprezna u najvažnijim antikorupcijskim procesima, sve dok se još nalazi pod strogim nadzorom (monitoringom) europskog političkog vrha.

U nekim je stvarima (obnova Tuđmanovog mita, svađe sa susjedima, ideološke hajke, kult vlastite ličnosti) Jadranka Kosor u ova predizborna vremena HDZ i Hrvatsku vratila u olovna predsanaderovska i sanaderovska vremena, pa bi se i trenutne rutinske europske pohvale mogle uskoro pretvoriti u opasna europska potpitanja, ukoliko bi se ovi predizborni obračuni zbilja pretvorili u potpuni krah zrelog parlamentarnog sustava. Sanader kao političar više nikada neće odlučivati o hrvatskoj budućnosti, ali bi i mala odstupanja u potpuno korektnom pravosudnom odnosu prema Sanaderu kao okrivljeniku, uz malu pomoć odabranih austrijskih prijatelja, ipak mogla bar donekle utjecati i na neposrednu hrvatsku sadašnjost.

Ivo Sanader nije Julija Timošenko, zbog čije se drakonske presude Europa barem privremeno odriče Ukrajine. Hedwig von Staa i Hans Fischler nisu ni Jose Manuel Barroso, a ni Vladimir Putin, koji su javno ustali u obranu progonjene Julije. Pa ipak, i taj i takav Hedwig von Staa, čiji je politički pad u Tirolu zapečatio izborni poraz iz 2008. godine, no još uvijek vodi tirolski parlament i obnaša visoku dužnost u Vijeću Europe, baš kao i taj i takav Hans Fishler, koji još i danas uživa punu državnu potporu u dosta izglednoj kandidaturi za mjesto Generalnog direktora Svjetske organizacije za hranu i poljoprivredu (FAO), ipak nisu tek neki bivši provincijalni župani ili potpuno potrošeni i zaboravljeni europski činovnici, kao što to posprdno pišu neki hrvatski neznalice.

Decentralizirana Austrija

Austrijske su savezne zemlje mnogo neovisnije, važnije i utjecajnije od birokratiziranih hrvatskih županija, pa neki izuzetno poznati političari, kao preminuli Jörg Haider u Klagenfurtu, Waltraud Klasnic u Grazu ili Michael Hauptl u Beču, nikada nisu pristali na neke savezne ministarske ponude, budući da su i u regionalnoj i nacionalnoj, pa i u europskoj politici, bili i ostali mnogo važniji kao zemaljski poglavari i gradonačelnici velikih gradova. O Tirolu se malo zna u Hrvatskoj, ali to je po veličini treća austrijska savezna zemlja s najdužom međunarodnom granicom (Njemačka, Italija, Švicarska) i velikim geostrateškim povijesnim značenjem (Južni i Sjeverni Tirol, Austrija i Italija), pa u austrijskom rasporedu međunarodnih zaduženja igra vrlo veliku ulogu u razvitku i podupiranju regionalne politike i suradnje. Uvijek pomalo izvan matice, ali nikada na beznačajnom rubu.

Tako se čini da bi bar dobar odgoj zahtijevao da se ne sprdamo ni s onim Sanaderovim prijateljima koji više nisu ono što su bili, ali još uvijek mogu pokucati i proći kroz mnoga važna vrata. Pa čak i kroz vrata Remetinca, samo na vlastiti zahtjev. Oni još uvijek imaju određeni utjecaj i u krugovima u kojima se Jadranka Kosor tako ogorčeno izborila za dodatni utjecaj i političku težinu (EPP, klub europskih pučkih stranaka, u čijoj je udruzi dobila i mjesto potpredsjednice), pa njezino besramno korištenje tajnika te organizacije kao najjačeg međunarodnog oružja u opanjkavanju oporbe, podjednako služi i kao konačni dokaz da je ona u obitelji pučkih i demokršćanskih stranaka do kraja preuzela Sanaderovo istaknuto mjesto. Ona kao ona, iako se radi samo o stranci kao stranci (HDZ), koju europski pučani i demokršćani nikada ne žele pustiti iz vlastitog europskog zagrljaja.

Sanader nije ostao bez prijatelja, premda se oni koji to priznaju javno mogu nabrojiti na prste jedne ruke, a i u samom HDZ-u, kako se čini, istiha raste broj onih koji nipošto nisu htjeli 'Sanaderku nakon Sanadera'. Bez obzira što je Sanader proigrao sva povjerenja, pogazio sve zakone, iznevjerio sve nade i proigrao sve šanse, neki će se ipak čak i naknadno složiti da je izbor Luke Bebića za predsjednika Sabora bio mnogo bolji izbor od potvrde nedodirljivosti Vladimira Šeksa, bar za ove kritične trenutke, kada je spremnost na dijalog, otvorenost za tuđa mišljenja i poštivanje Poslovnika, mnogo važnija od pravničke lukavosti, političke spretnosti, jezičnih akrobacija i nedodirljive uloge velikog meštra svih političkih igara. Šeks je okrenuo leđa Glavašu po naputku Sanadera, Bebić se nije odrekao prijateljstva s Sanaderom po obvezatnom naputku Jadranke Kosor, pa je tako ipak dokazao da politička nužda (državni dužnosnik ne smije štititi korupcionaše) ne može poništiti pravo na osobni izbor, u kojem je dopušteno griješiti u svemu, osim u pravu na obranu vlastitog obraza.

Tako je političar koji je preživio sve političke sustave i mode odjednom iskočio iz pretijesnih političkih cipela, a Ivo Sanader još jednom uspio postići da neki drugi glasno progovore u njegovo ime. On se nikada neće tužiti što nije sam u sobi, ali će to učiniti njegov austrijski prijatelj, on nikada neće tvrditi da još ima političku budućnost poput Julije Timošenko, ali će iskoristi i najmanju šansu da se i sam osovi na noge u njezinoj pregolemoj međunarodnoj sjeni, on neće nikada priznati krivnju, ali će iskoristiti sve da uz pomoć branitelja, prijatelja i medija, javno podijeli odgovornost za svoje svekolike odluke sa svojim donedavnim obožavateljima, sljedbenicima, ulizicama i slugama. Nema tajne koja nije procurila, a da to istovremeno nije koristilo i Ivi Sanaderu, nema pravosudne odluke, koja neće biti iskorištena kao povod za napad na novi kazneni zakon koji USKOK-u daje sve ovlasti, a okrivljene ostavlja bez novca, odvjetnika i iskaza drugih svjedoka, dok se neke druge afere (Polančec) polako ispuhuju u nedostatku dokaza, ili toliko kompliciraju, da zbog nepromišljene, brzoplete i osvetničke Vlade (vlasnička podjela Ine) izazivaju velike međunarodne glavobolje zbog predizborno ishitrenih zakonskih prijedloga.

I tako se strah od Sanadera u nekim važnim krugovima već pretvara u paniku. On se ne ponaša kao 'Zorro osvetnik', koji upire prstom u sve i svakoga, ali ipak nikoga ne štedi, a njegovi odvjetnici pokazuju izuzetnu spretnost u proizvodnji one vrste razjarene javnosti koja ogorčeno napada Sanadera, a zapravo slijedi njegove najdublje želje. Odmah i zauvijek u doživotni zatvor, kao da su već izrečene sve očekivane presude. Pa tako i oni koji su nekada lizali noge nekadašnjem Premijeru, sada gotovo svaku odluku Uskoka prvo tumače u političkom, a tek onda u pravosudnom okviru, a ta histerična promjena javnog težišta, najviše koristi – Sanaderu. I kod kuće, ali i preko granica. Samo ono najbrže, najstrože i najgore, kako bi se što prije zaboravila ona zajednička prijetvorna i lopovska vremena. Prvo politika, pa tek onda pravosuđe, a to je ono najgore za Hrvatsku, a najbolje za Sanadera, u ovom presudnom europskom trenutku. I to je ona poruka po koju su čak u Remetinec došle Sanaderove austrijske štitonoše.