Preko blagdana mediji su nas blagonaklono izvještavali o tome da je, recimo, pjevačica Maja Šuput na društvenim mrežama podijelila svoje slike s Maldiva i Tajlanda, na slonu i s majmunom, s koktelom u ruci i ispružena na pješčanoj plaži; i bivša Miss Hrvatske Ivana Ergić isto je bila na Tajlandu, s tigrom, sa slonom i na plaži; sa slonom je pozirala na Šri Lanki i Anita Dujić, ali mediji je nisu predstavili pa vam ne znam reći tko je to i zašto je to važno, no svakako je sve to oduševilo njihove pratitelje na Facebooku, Twitteru i Instagramu.

Ako niste otputovali na Daleki istok – ili na Južni pol poput Davora Rostuhara - još uvijek ima šanse za vas da skupite lajkove. Primjerice, glumica i scenaristica Jelena Veljača neki dan je podijelila fotografiju na kojoj se kupa s kćeri u kadi, a obje su gole, dakako. Interes pratitelja je, pogađate, bio velik.

A nije loše ni biti bogat. Dok su u Iranu prošloga tjedna prosvjednici ginuli i bili uhićivani, na društvenim mrežama mogle su se vidjeti fotografije djece bogatih roditelja, u nezamislivo skupim automobilima i nezamislivo neukusnoj i drečavoj odjeći, što jamačno nije s rasprodaje.

Ali ako nemate za put u daleku zemlju slonova i pješčanih plaža, ako niste glumica čije slike u kadi ljudi žele vidjeti, ako nemate Rolex i Ferrari, ako ne pijete šampanjac za doručak, ako niste vješti photoshopu kao Modni mačak pa da se copy-pejstate na luksuzna i egzotična mjesta, onda ste u teškoj neprilici. Jer što možete ponuditi svojoj sve zahtjevnijoj publici?

Odlazak na tulum s obveznom fotkom gomile ispijena pića? Bakin 80. rođendan? Vjenčanje u vatrogasnom domu? Šetnja prirodom i hranjenje patkica? Koga to više može zanimati!

Ali emitiranje uživo iz automobila koji juri 250 kilometara na sat, selfie s vagona ispod žica pod naponom od 25.000 volti ili fotografija sa 70 metara visoke stijene u Plitvicama, s koje je prije tri godine pala Slovakinja? E, to je već nešto.

I zato svake godine gine sve više ljudi snimajući selfieje. Jer društvene mreže donijele su posve novi fenomen: mi možemo egzaktno, iz dana u dana, iz sata u sat, mjeriti koliko imamo prijatelja, koliko pratitelja, tko čita naše objave, tko ih lajka, tko ih komentira, tko ih dijeli. I još gore, mi možemo vidjeti koliko drugi imaju lajkova i iz toga zaključiti da druge vole više nego nas.

Profil na društvenoj mreži kao nadgrobni spomenik

Ne tako davno bili smo toga pošteđeni. Imali smo svoje društvo i svoj posao, imali smo prijatelje, znance i kolege, imali smo druženja i posjete, izlete i natjecanja, proslave i sastanke. Nismo mjerili koliko ih je, nego kakvi su.

Ali tada smo još bili društvena bića. Postojao je svijet u kojem smo se kretali, u kojem smo znali razgovarati i sklapati poznanstva, u kojem smo raspravljali i borili se, opuštali se i uživali. Međutim, sada je taj javni čovjek nestao, ostao je samo privatni. A privatni čovjek je opsjednut medijima, stalno mora biti u njima prisutan, stalno smišlja tekstove, slike i videe.

Društvene mreže učinile su da više ne živimo, nego da nam je jedina opsesija pretvoriti se u medijski sadržaj. A medijski sadržaj je mrtav – to su riječi koje nas ne opisuju, to su slučajne i namještene slike, dvodimenzionalne i hladne. Profil na društvenoj mreži nije puno bolji od nadgrobnog spomenika, a nije ni puno drugačiji: i na jednom i drugom stoji naše ime, katkada i slika, a broj vijenaca i svijeća pokazuje koliki misle na nas. Istovremeno, mi ležimo ispod debele i hladne nadgrobne ploče – to jest zaslona - nedohvatni.

Nekada su medijima bili opsjednuti samo oni koji su od njih živjeli, političari i glumci, sportaši i estrada, sponzoruše u usponu i silasku. Ali sad smo opsjednuti svi i svi glumimo na društvenim mrežama i svi se na njima bavimo politikom – moramo, jer je javni prostor nestao. Pritom smo posve zaboravili da društvene mreže uopće nisu javni prostor. One su javne taman koliko i shopping centri: mi se možemo šetati među dućanima, ali ne šećemo se ulicom, nego privatnim prostorom. Ne možete u shopping centru sjesti na pod i svirati ili organizirati prosvjed, to je protiv pravila kuće. Na ulici smo još uvijek javni ljudi, građani sa svim pravima, ali u shopping centru smo samo potrošači – naš je život sveden na samo jednu funkciju, trošenje novca, a za sve drugo pobrinut će se zaštitari.

Pobjeda narcisoidnosti

Sasvim je slično i s društvenim mrežama. Zbog nečega Hrvatskom je proširena zabluda da Facebook služi kao javni prostor, da se na njemu mogu iskazivati mišljenja o politici i društvu. A možda bi se i mogla kad bi još postojalo društvo i kad bi u njemu postojali pojedinci s imenom i prezimenom, s odgovornošću i društvenim vještinama, koji mogu konstruktivno o nečemu raspravljati.

Nažalost, nestanak društva pretvorio je naše gradove i zemlje u prostore ispunjene gomilama. Te gomile su anonimne i agresivne, a njihove rečenice su govor mržnje i isključivosti, zbog čega društvene mreže zapošljavaju sve više ljudi na brisanju komentara i gašenju nepoćudnih profila – samo njemački medijski div Bertelsmann zapošljava tisuću ljudi da miču s Facebooka politički neprikladne komentare. Po kojim kriterijima se neki brišu, a neki ostavljaju? Pa, može se vidjeti da Twitter još nije izbrisao nijedan Trumpov post…

Uspjeh društvenih mreža utemeljen je na važnoj osobini masa: njihovoj narcisoidnosti. To što su nam drugi potrebni da potvrdimo svoje postojanje, znači da sebe zapravo ne volimo. Da bismo smatrali svoj život vrijednim življenja, panično ovisimo o tuđoj pažnji i divljenju – a takav je život, naravno, nemoguć. Jer moramo ulagati i izlagati sve više i više sebe, ići na sve dalja i dalja mjesta, svlačiti sa sebe sve više i više, riskirati sve opasnije i opasnije, čak i smrt u plamenu na vagonu, unovčavati svoje ukućane i djecu, samo da bismo skupili virtualni smajlić ili palac gore.

Appleovi glavni ulagači neki su dan apelirali na korporaciju da napravi nešto protiv dječje ovisnosti o društvenim mrežama, na primjer da roditeljima omogući ograničavanje vremena boravka klinaca u virtualnom svijetu. No kako je to moguće kad stvarnog svijeta više nema? Njihovi tehnološki zaostali roditelji još skupljaju mrvice javnog života, ali svojoj djeci ne mogu ponudi više nikakvu društvenost.

Djeca su nepovratno prešla u svijet selfieja i traže mjesto u njegovim klasama i staležima. A hijerarhija selfieja slična je našem poretku: ili slikate selfieje za bogate ili one za siromašne. Selfie se jednostavno mora slikati, a jeste li na selfieju iz raja ili na selfieju pakla, snimku nije briga.