Mora da netko ovo masno plaća. To ti padne na pamet kada vidiš ovaj džumbus od unutarstranačkih izbora u HDZ-u, koji sliče na nekakvu plemensku skupštinu na koju je dozvoljeno doći s hladnim oružjem. Zato sve pršti od omraze, verbalni bubotci, čak već i pivske boce, lete na sve strane, tako da se u strahu pitaš što će tek biti kada za dva mjeseca dođe na red izbor najvišeg stranačkog rukovodstva. No kako smo prijašnjih godina imali prilike vidjeti i to, tako pamtimo velike izborne krađe uz pomoć paravojnih stranačkih formacija, sve ovo je zapravo samo besadržajno ponavljanje već viđenoga.

Ali začudo, glavni hrvatski mediji s napregnutom pažnjom prate i podgrijavaju tu čorbine čorbe čorbu, pa nekakvi Jerko Rošin i Milan Kovač dobivaju prostor i minutažu kakvu požele. Kao da je riječ o prvorazrednim političkim kapitalcima, a ne beznačajnim epizodistima, koji se zubima drže za rubove političke scene. Zato ti i pada na pamet da taj provincijski teatar mora da nekome silno odgovara. Kome? Pa, evo, na primjer Milanovićevoj Vladi, koja dan za danom niže dokaze da je nepripremljena došla na vlast, ali može mirno nastaviti kako je počela dok god HDZ sliči na majmunjak u kojem izbor glavnog gorile izgleda kako izgleda. Kome uopće može pasti na pamet poželjeti nešto bolje od Kukuriku koalicije kada jedva može zamisliti nešto gore od ovog što se trenutačno događa u taboru glavne opozicijske stranke?!

Drugi kojem sadašnji pičvajz u HDZ-u odlično dođe kao paravan, još više kao smokvin list iza kojeg će sakriti svoju moralnu golotinju, jest Ivo Josipović. Afera ZAMP oljuštila je zadnje zrnce pozlate s njegove 'nove pravednosti', jer se pokazalo da je praktički sve do dolaska na Pantovčak bio do grla umočen u moćni interesni lobi koji na krajnje sumnjiv način zgrće desetke, čak stotine milijuna kuna. Zato toj pokisloj ikoni navodno nove, poštene hrvatske politike jako, baš jako, odgovara da se ovako praši u HDZ-u, kako bi se pozornost javnost preusmjerila prema toj stranci koja je ionako pramajka svih malverzacija i lopovluka u hrvatskoj politici.

I kamo sreće da je to sve, ali nije. Ne radi se, naime, ovdje samo o tome da bi događaji u HDZ-u bili paravan moralno posrnulom Josipoviću, nego vrijedi i obratno. Ono što se otkrilo oko ZAMP-a sada može poslužiti kao alibi i izlika za sve što čini kroniku beščašća ove stranke u posljednja dva desetljeća, uključujući čak i Sanaderovu lupešku popudbinu koja se sada raspetljava na sudu. I to je ono najgore što sada gledamo. Jeste da ovi izbori u HDZ-u izgledaju kao kada bi u podzemlju odlučili usvojiti nova demokratska pravila ponašanja, pa kako im to, hm, baš ne ide, prisustvujemo grotesknim prozorima u kojima samo što se ne potežu kratke cijevi.

Ali rugao se ti tome koliko hoćeš, imaš pravo očekivati da ostali, prvenstveno oni na Pantovčaku i u Banskim dvorima, gledaju svoja posla. A ne da se pod krinkom ove priče samozvani očevi 'nove pravednosti', ispostavljaju kao prijetvorni očusi, kojima nitko ništa ne može, jer su se znalački 'ugradili' u institucije i u glavne medije. Na taj način dekuražiraju se promjene u društvu, a u krajnjoj liniji i u samome HDZ-u, bez obzira na to što izgledaju nezgrapno i labavo, a u krajnjoj liniji i sasvim neizvjesno. Petorica kandidata za novog predsjednika stranke, s Kosorovom šestero, kao da traže autora koji će njihovoj priči dati nekakav smisao. A to jednostavno ne ide.

Svi se zaklinju u Tuđmana, što je lijep primjer dodvoravanja glavnom stranačkom totemu, ali sasvim nepraktično sa stanovišta pitanja zašto oni uopće žele postati predsjednici HDZ-a. Zar ne bi bilo puno prikladnije da svi složno budu jedni drugima zamjenici? Mislim, ako su tako jednoglasni u tome da bi središnjicu stranke trebalo preseliti pod čemprese mirogojskog groblja, to mi jedino izgleda logično. Sljedeće u čemu ovo šestero smušenih likova trebaju pomoć autora tiče se Ivića Pašalića. Kada se ovaj vratio, ili pokušao vratiti, sad to više nitko ne zna, u HDZ, oni su skočili na stražnje noge da to, hej, nikako ne može. Ipak je on, vele, sinonim svega najgoreg što se dogodilo u povijesti ove stranke.

To je, naravno, istina, ali tu ima i jedan ozbiljan problem. Tuđman je smatrao Pašalića svojim političkim sinom jedincem, do kojeg je držao više nego i do vlastitih bioloških potomaka, a još i puno više nego do svakoga od njih (zapravo, većinu od ovih šestero genijalaca on uopće i nije poznavao, a i one koje jest doveo je u stranački vrh samo zato da budu solidni i poslušni pomoćnici). Dakle, ako žele da im Tuđman i s Mirogoja bude vođa, moraju znati da u paketu s njim ide i Pašalić; tako je to bilo za cijelog života Prvog Predsjednika, nema razloga da bude drukčije i u vrijeme njegove smrti.

No šestero smušenjaka koji se otimaju za prijestolonasljeđe očito nije doraslo da vide ni toliko. To su isprani epigoni koje motivira isključivo borba za stranačku vlast, iako nitko od njih ne zna što bi s njom ako je se dokopa. HDZ je nakon odlaska Tuđmana upao u identitetski vakuum koji nikada nije prebrodio, a sada izgleda da bi taj vakuum mogao usisati i sve razloge njegova daljnjeg opstanka. (Osim, velim, da posluži kao tepih pod koji će ostali gurati svoje smeće). U prvoj dekadi svog postojanja ova stranka funkcionirala je tako da bi odabrala nekoliko neprijatelja koje treba uništiti – Jugoslavija, Srbi, nekroatizirani muslimani – i to je dobrim dijelom i napravljeno.

Ali budući da ničeg drugog u političkom programu HDZ-a nije bilo, lakomisleno se previdjelo da s uništenjem tih neprijatelja, ova stranka praktički polaže u grob i samu sebe. I sada to zbilja i gledamo. Za stranački prijestol natječu se izblajhane karikature europeiziranih nacionalista od kojih nitko, pa ni najistaknutiji, nemaju ni toliko političke autentičnosti da mogu računati na vlastitu političku sljedbu. Zato Jadranka Kosor predvodi ne 'kosorovce' nego 'pašalićevce', a Darko Milinović ne 'milanovićevce' nego 'sanaderovce'. Kuku HDZ-u s takvim vodstvom i leadershipom.

Takvo čelništvo može voditi stranku samo u nove-stare bitke, što većina od šestorke i čini, zagovarajući nekakvo 'demokršćanstvo', koje Tuđman nikada nije prihvatio, ali bi se sada pod tom firmom povela bitka protiv 'komunjara' u HDZ-u, pa čak i protiv rastavljenih žena. Ovo drugo naciljano je protiv Jadranke Kosor, a te optužbe i najjasnije svjedoče o srozavanju stranke na najprimitivnije oblike političkog postojanja. Jer, ako se i tako katastrofalnu političarku kakva je ona kritizira baš zbog propalih brakova, onda time HDZ pokazuje da je i sam propali brak političara koji su se, ponaosob i zajedno, izgubili u prostoru i vremenu.

Jasno je da takvima nije pametno prepustiti na čuvanje ni kornjaču, kamoli zemlju u cjelini. Ali jasno je također, ponavljam, da takvi nisu toliko opasni dok su sami i izolirani od ostalih. Postaju opasni tek kada se i drugi dijelovi političke klase otrgnu sa sidra odgovornosti i počnu funkcionirati kao rezervni sastav tog polusvijeta. O tome je ovdje riječ.