Srbi su, kao što vidimo, svijet tolerantan i eklektičan: pravi postmodernisti. Dva Božića nemaju, ali dvije Nove godine imaju. Ako jednoga dana Srpska pravoslavna crkva konačno već jednom usvoji gregorijanski kalendar, što je pretpostavka skoro nevjerojatna, Srbi će slaviti i dva Božića, bez brige. Nije beg cicija...

'Katolički' Božić (onaj koji slavi ostatak kršćanluka, s malim izuzecima) Srbi indignirano odbijaju: tvrdoglavo pridržavanje julijanskoga kalendara ovdje se smatra bitnom značajkom nacionalnog identiteta. Zato će tek manjina vjerskih fanatika među laicima odbiti da se za tu istu 'katoličku' Novu godinu upropasti od jela i pića. Vjerujem i da dobar dio popova radi to isto, mada diskretno. To što je božićni post na snazi, njima ne znači ništa, prosječan Srbin koji drži do vjere ionako posti tri puta godišnje: na Sv. Nikolu, na Badnji dan i na Veliki petak. Tada se riblji restorani obogate. Još ih ne možeš naučiti da ti ne čestitaju Veliki petak, jer je to dan tužan i koban, čestita se zato Uskrs, iz razloga očiglednih, ali oni to ne znaju. Postoji čak i složeno parateološko tumačenje po kojemu je i na Sv. Nikolu dozvoljeno jesti meso, božićnom postu usprkos.

Gregorijanski je kalendar Srpskoj pravoslavnoj crkvi neprihvatljiv, najprije će biti – iz inata. Tu astronomija, matematika i praktični razlozi ne pomažu. Nije pomogao čak ni herojski podvig Milutina Milankovića iz Dalja, svjetski čuvenog astronoma i klimatologa, koji je 1915. napravio poboljšanu verziju gregorijanskog kalendara, mnogo precizniju, pa ju je ponudio kao kompromisnu. Malo je trebalo da Crkva u Srba tu verziju prihvati, ali su se posvadili i tvrdoglavo ostali na julijanskom kalendaru, mada je Kraljevina SHS prihvatila novi kalendar. Od svih isprika najuvjerljivija je ona o 'tradiciji' koju nije mijenjati. Jedini razlog, međutim, i dalje je inat: e, nećemo 'katolički' kalendar, pa nećemo!

Običan svijet to, naravno, ne zanima. Oni su navikli na svoje slave i praznike, što više – to bolje. Julijanska Nova godina, dakle, ona 'srpska', a ne 'koptska', slavi se uporno i žestoko, nešto nismo čuli da ju i ti nesretni Kopti slave. Prije svega, pada nekako zgodno, tjedan nakon Božića, kad su se već koliko-toliko otrijeznili i ožednjeli iznova. Taj 14. siječnja nije neradni dan za državu, ali tko bi zamjerio bratu Srbinu ako izostane s posla zbog mahmurluka, pošto je ružio i revao do jutra.

Novogodišnje pucačko nadmetanje

Pucnjave, detonacija, vatrometa i pirotehnike uopće više je nego za običnu Novu godinu. To se tumači razlozima političkim: 'srpska' Nova godina je 'simbolički važna kao znak otpora komunističkoj diktaturi', kažu nacionalisti. To spada u onu dosadnu propagandu na temu kako je teško i opasno bilo biti vjernikom pod komunizmom, pa se u crkvu išlo herojski, kao na barikade, a slave su se slavile ilegalno. Uzgred: u ta mračna doba u novinama su se pred važnije slave pojavljivali mali oglasi ('lične i porodične vesti'): dana tog i tog obitelj ta i ta 'neće primati goste'. Prevedeno na obični jezik: dođite nam na slavu.

Mi, rođeni u posljednjem desetljeću prve polovice zadnjeg stoljeća minulog milenija, tada tek mulci, išli smo slobodno na polnoćke za Božić i Uskrs, čak i kod beogradskih jezuita (odlične orgulje). Nitko nam nije zamjerio, niti smo mislili da smo mučenici za vjeru, bilo nam je zanimljivo. Isto je bilo i sa 'srpskom' Novom godinom: uvijek bi se našla neka narodska birtija gdje bismo mogli sjediti do iza ponoći 13. siječnja i čestitati si i tu Novu godinu. Ako nije bilo previše buke, bilo je sigurno od milicije. Naravno da su velike i čuvene kavane pravile fajront oko 23 sata, iste one koje sada danima unaprijed reklamiraju doček 'srpske' Nove godine – po paprenim cijenama, dakako. Sve je, dakle, moglo – uz malo pameti.

Naravno da nije bilo baš uputno slaviti slavu, čekati Novu godinu 13. siječnja i ići u crkvu ako ste imali ambiciju da postanete partijski sekretar, komandir stanice milicije ili ste očekivali promaknuće u JNA. Takvo je bilo pravilo igre i to smo svi znali. Obično pučanstvo, međutim, radilo je sve to sasvim normalno. Sada, međutim, bivši partijski sekretari (a svi znamo koji su), komandiri milicije, članovi CK (i uopće bivša komunistička nomenklatura) najviše cvile nad 'komunističkim terorom' zbog kojega nisu smjeli ni u crkvu. Sada ti isti cmaču ruke popovima, križaju se nespretno, krste se i vjenčavaju u crkvi pod stare dane i već prave od sebe budale.

Ove godine je zanimanje za doček 'srpske' Nove godine po birtijama donekle opalo, vele ugostitelji. Cijene za isti provod bile su smanjene na trećinu onih za doček obične Nove godine, ali nije mnogo pomoglo. Pucnjava i pirotehnika, međutim, bila je kao i obično jača nego 1. siječnja u 00:01 sati, što svjedoči više o osiromašenju nego o laicizaciji Srbeka.

Slavit će oni julijansku Novu godinu dovijeka, ne brinite; slavit će i dva Božića, ako nekim čudom Crkva u Srba prihvati gregorijanski kalendar; po dva Božića i po dvije krsne slave – staru i novu. Znamo mi njih.