Mnogi korisnici kredita čija vrijednost je utvrđena u švicarskom franku zatekli su se u velikim neprilikama. Stjecajem okolnosti na svjetskom tržištu novca vrijednost te valute porasla je toliko da je mjesečni obrok prosječno uvećan i do pedeset posto. Za nesretne kreditne dužnike to znači financijsku katastrofu ili raskid ugovora o kreditu. Kako je u većini slučajeva riječ o stambenim kreditima, raskid ugovora značio bi i odustanak od stana, dakle odustanak od jedne elementarne ljudske potrebe.

Vrijednost robe – a novac je roba – ovisi o ponudi i potražnji. Švicarski franak je postao tražena roba i poskupio je. Korisnici kredita čija vrijednost je utvrđena u švicarskim francima su se, u trenutku kada su sklopili ugovor, upustili u posao u kojem je – kao i u svakom poslu koji ovisi o tržišnim kretanjima – samo nepredvidivost predvidiva i samo neizvjesnost je izvjesna. Svatko tko vezuje svoju sudbinu uz tržišnu vrijednost neke robe izložen je riziku i svatko tko pristane da mu sudbina ovisi o kretanjima na svjetskom tržištu novca mora biti spreman na koješta. Svojim pristankom na takav poslovni pothvat on gubi pravo na jadikovku i pozivanje na načela socijalne pravde. Uostalom, njegove šanse da doživi neprilike ili da stekne korist su, grubo rečeno, izjednačene. Netko može reći da su banke, u trenutku sklapanja ugovora, korisnicima kredita bile dužne reći da postoji mogućnost promjene vrijednosti švicarskog franka. Jesu li bile dužne? Nisu. Podrazumijeva se da se vrijednost neke valute može promijeniti, kao što se podrazumijeva da u četvrtak može biti vedro, a može i padati kiša.

Kada netko stavi svoj potpis na ugovor podrazumijeva se da je punoljetan i poslovno sposoban, da je pročitao ugovor i da je razumio sva prava i obveze koje je tim ugovorom preuzeo. Ukoliko ugovor nije nemoralan i protupravan, ukoliko ugovorne strane ne obvezuje na nešto što je doslovno nemoguće i ukoliko nije lihvarski, takav ugovor nije ništavan, dakle pravno je valjan. Ako je nepovoljan za neku ugovornu stranu, to još uvijek ne znači da je i nevaljan. Stranke sklapanju ugovora ne pristupaju s jednakih pozicija moći, a u svakom ugovoru o kreditu je davatelj kredita u povoljnijem položaju. Jednostavno, takva je narav tih ugovora i takva je narav položaja onoga tko ima novac i tko je u prigodi da ga pozajmljuje. Kupac novca (korisnik kredita) nije u prilici utjecati na cijenu (kamatu) koju diktira prodavatelj novca (banka, kreditor), niti na uvjete te prodaje.

Po zakonu su lihvarski krediti ništavni, ali je na dužniku teret sudskog dokazivanja da je ugovor bio lihvarski odnosno da je kreditor, nametnuvši visoku kamatu ili cijenu, zlorabio neznanje i tešku situaciju korisnika kredita. Ustanova ništavnosti lihvarskog kredita načelno štiti dužnika, ali u praksi i ona zapravo naglašava njegovu objektivno podređenu poziciju, pogotovo ako žrtva lihvara ovisi o hrvatskom pravosuđu.

Velika većina ugovora o kreditu u kojima je banka kreditor ima sva obilježja lihvarskog ugovora. No naša je civilizacija zakonom ovlastila banke da budu lihvari i to je jednostavno tako, što god mi mislili o tome: uzmi ili ostavi

Korisnici kredita čija vrijednost je utvrđena u švicarskom franku su žrtve dva iznimno važna civilizacijska načela: slobodnog tržišta i obveznog prava. Kada su pristali na bankine uvjete pristali su na tu igru, na neizvjesnost tečaja svjetskih valuta i na obvezu ispunjavanja ugovorenih odredbi.

Slobodno tržište je surovo. Da nije tako, ne bi se pojavio komunizam kao reakcija na tu surovost. Napravio je još već štetu i još veće surovosti, ali to je druga tema.

Mogu li se nesretni korisnici kredita pozvati na načelo promijenjenih okolnosti, odnosno na načelo rebus sic stantibus? Po tom načelu stranke imaju pravo na raskid ugovora ukoliko dođe do promjene okolnosti koje su takve da stranke – da su mogle znati za njih – ne bi ni sklopile ugovor. Jesu li promjene na svjetskom tržištu novca takve okolnosti koje bi se dale podvesti pod to načelo? To je više nego dvojbeno. Podrazumijeva se da je svjetsko tržište novca nešto promjenjivo i neizvjesno. Da nije tako, svaki bi se građevinar mogao pozvati na načelo rebus sic stantibus samo zato što je povremeno na gradilištu padala kiša. Za primjenu tog načela bitno je da nastupe potpuno nepredvidive, a ne samo nepredviđene okolnosti. Promjena vrijednosti novca nije nepredvidiva, naprotiv, savršeno je predvidiva. Da je vrijednost bilo koje robe apsolutno predvidiva, svjetsko tržište prestalo bi postojati. Komunisti su svojom planskom privredom pokušali uvesti načelo apsolutne predvidivosti. Nema potrebe podsjećati na učinke.

Pojavili su se povodom 'švicarske' afere i prijedlozi da država na neki način naknadi štetu nesretnim korisnicima kredita. Iza takve ideje stoji psihologija malodobnika i njena provedba bi značila da bi svaka žrtva poslovnog rizika imala pravo uplakano otrčati majci državi i tražiti pomoć iz proračuna, što bi bio direktan put u socijalizam sovjetskog tipa. Žrtve elementarnih nepogoda zaslužuju državnu pomoć, ali to je nešto sasvim drugo.

No, na stranu cinizam slobodnog tržišta i obveznih odnosa. Čitav slučaj razotkrio je jedan dublji problem. U zahtjevu da država naknadi štetu 'švicarskim' žrtvama ipak ima neke pravde jer je država zapravo i kriva za tu nesreću. Ne postoji stambena politika. Osim što ne stimulira stambenu izgradnju (samo ponekad, i to dekorativno i demagoški), država nije učinila ništa da stvori i uredi tržište najma stambenog prostora. Postojeći zakoni ne štite ni najmodavca ni najmoprimca. Oni stimuliraju i samovolju zločestih gazdarica i mahnitost podstanara koji se ne daju van kada su dužni izići. Ugovori o najmu stana su u pravilu usmeni jer najmodavac – osim što diktira uvjete – ne želi plaćati poreze, a ne želi zato što su ti porezi previsoki i destimulativni. Tako su svi nezadovoljni i nezaštićeni: i gazde i podstanari.

Istodobno, država i lokalna samouprava još uvijek raspolažu određenim stambenim fondom koji su građanima mogli ponuditi u povoljan, minimalan najam na samoj granici isplativosti. Država ionako nije i ne treba biti profitna ustanova. Tada bi pala i cijena privatnog najma. I – što je najvažnije za ovu temu – građani bi stambeno pitanje rješavali urednim i dugoročnim najmom stanova u kojima bi, kao i većina građana na Zapadu, zaštićeno živjeli desetljećima. Bolje je živjeti u unajmljenom stanu nego u strahu od hipotekarne ovrhe. Država, pak, raspolaže s dovoljno pravnih i ekonomskih instrumenata da unajmljivača zaštiti od krvoločne gazdarice i osigura izvjesnost njegovog položaja. Jasno, unajmljivač leti van ako uredno ne plaća najamninu. Drugim riječima, da postoji uređeno tržište najma stanova, građani ne bi bili prisiljeni svoje stambeno pitanje rješavati skupim i nepovoljnim kreditima, a ako bi to i učinili, znali bi da se upuštaju u rizik. U svakom slučaju imali bi izbora.

Privatni najmodavci bi shvatili da iznajmljivanje nekretnina nije posao koji donosi spektakularne, ali donosi redovne i stabilne prihode na dugi rok. Možda bi se upustili i u izgradnju stanova za iznajmljivanje. To su i činili do 1941. i tako izgradili naše gradove. Jasno, takva investicija donosi tek dugoročnu dobit, što je nezanimljivo našim gangsterima koji odmah žele i Rolex i jahtu. Imaju na stanovit način i pravo. I Rolex i jahta su ostvarivi kada se posluje s korumpiranom državom, a kada je država korumpirana, ne brine se za tako važno socijalno pitanje kakvo je stambeno, koje je, pak, nemoguće riješiti ako se ne stvore klima i uvjeti za dugoročna ulaganja. Privatni kapital ulaže samo u poslove koji donose brzu dobit jer ne vjeruje u stabilnost ovdašnjih političkih prilika, a o fiskalnima da i ne govorimo. Ne grade se u Hrvatskoj samo megamarketi umjesto tvornica i stanova zato što su kapitalisti zločesti, nego zato što ih nitko ne stimulira ni na što osim brze i lake zarade. To govori čitava poglavlja o državi koja je uvjerena kako je njena jedina svrha da se divi vlastitom postojanju, umjesto da kapitalu i građanima ponudi dugoročnu sigurnost.