Politički i medijski establišment od HDZ-a do HNS-a, od HTV-a do RTL-a, silno se upro narodu objasniti kako se Vlast mijenja na izborima, a ne na ulici. I da su prosvjedi u redu, ali da nasilje na prosvjedima nije. I da su prosvjedi u redu, ali da govor mržnje nije. Jer je govor mržnje naravno na korak do nasilja, a nasilje na korak do nasilne smjene vlasti. Što nitko ne želi. Premda ni ovakvu vlast nitko ne želi.

Ima jedno dvije godine kada sam prvi puta uočio taj strah od ulice. Jedan dobro pozicionirani hrvatski biznismen u privatnom sektoru iznio mi je svoju osobnu i profesionalnu tjeskobu. Kotač ekonomije tada je već duboko upao u blato, a vlast je isprazno i bezidejno u njega gledala nadajući se da će se od tog gledanja kola ponovno pokrenuti. Objašnjavao mi je ekonomske i matematičke premise koje bi mogle dovesti do pucanja proračuna i potpunog ekonomskog sloma u kojem nitko više ništa ne kontrolira. Govorio je o djeci, o neizvjesnoj budućnosti, o strahu od budućnosti. Bilo mi to malo neobično, čovjek na mjesečnoj razini zarađuje više nego ja na godišnjoj, a njegova djeca imaju materijalno sigurniju budućnost nego moja. Ali shvatio sam da ga zapravo hvata strah od socijalnih nemira. U kojima više za ničiju djecu nema sigurne budućnosti...

Ista priča opet se ponovila nedugo poslije. Došla je nova-stara vlast koja doduše nije samo gledala u ono što se događa. Promjena je bila u tome što su ovaj put mislili da će se kotač pokrenuti samo ako mu se dovoljno dugo priča.

Kao da su pročitali priručnik iz alternativne hortikulture. Prema kojem s cvijećem i drvećem treba lijepo razgovarati da bi lijepo raslo. I priče je doista bilo mnogo, ali od rasta i dalje nije bilo ništa.

Svoju zebnju tada mi je iznio i jedan drugi pripadnik visokog platežnog razreda, i on je iskreno bio zabrinut za ono što bi se moglo dogoditi. Bojao se krvavih glava na ulici kojom mu dijete ide u školu i odmazde zato što netko ima, a netko nema. Tada sam shvatio da moji dobrostojeći poznanici nisu neki izdvojeni paranoici, njihova paranoja uvjetovana je njihovim materijalnim i društvenim statusom.

Kada po ulici krene stampedo s kamenjem i iščupanim znakovima, nitko vas neće pitati kako ste zaradili bogatstvo, jeste li krali ili radili.
Ovu dvojicu nisam čuo ni vidio proteklih dana, ali pretpostavljam da se njihova zebnja množila kako su se množili kadrovi nasilja iz Radićeve ulice s prijetnjama na Trgu bana Jelačića.

Zebnja se eto, čitamo po 'nenasilnim apelima', spustila i u platni razred niže, do saborskih zastupnika, političkog i medijskog mainstreama. Samo kat ispod nalazi se i moj razred, ali u njemu zasad nema zebnje. Barem ne takve s kojom bi strahovali od ulice. Možda su neki od nas sve više u strahu da ne završe na ulici, ali baš zato ulici smo nešto bliže i vidimo da na njoj nema nikakvog socijalnog bunta. Ništa više od jeftine političke manipulacije hrvatskim braniteljima (samo ovaj put kontra onih koji su do sada njima skupo manipulirali) i gomilica frustriranih mladića s Facebooka.
Bujanec i Pernar.

Možda su čak i ta dva opskurna lika dovoljna da zapale iskru nekakve libijske ili egipatske 'jasmin revolucije', ali ne u Hrvatskoj. Ne u zemlji gdje polovica zaposlenih radi u javnom sektoru, a više od polovice radno sposobnog stanovništva prima državne subvencije. Ne u zemlji gdje su građani vlasnici više od 90 posto stambenog fonda. Ne u zemlji gdje još uvijek svi mogu nešto izgubiti.

I ne u zemlji gdje je zadnji socijalni bunt s vilama i motikama izbio davne 1573. A i taj događaj, da prostite braćo Hrvati, pripada u rubriku 'Mitovi i legende'.

Zato svi koji strahujete da bi u nekakvim socijalnim nemirima preko noći mogli izgubiti ono što ste radom i znanjem stekli, ne brinite se. Nastavi li vlast ovakvo aktivno brbljanje i pasivno gledanje, to ćete svakako izgubiti. Ali vama za utjehu, bit će to u miru, polako i neumitno. Država će vam kao i dosad nastaviti otkidati komad po komad egzistencije, bez ikakve galame i straha od ulice. Bez obzira na to u kojem platnom razredu bili.