Ova, druga Obamina pobjeda konačno je potvrdila američki povijesni zaokret. Ona nije tako velika, blistava i sjajna, kao što je bila prva, a Obama se nije dokazao ni kao čarobnjak, ni kao prorok, a ni kao otkupitelj. Amerika polako, ali sigurno gubi globalnu nedodirljivost, a Amerikanci i sa Obamom i bez Obame više ne mogu očekivati samo godine meda i mlijeka. Neki su ga već proglasili jednokratnom iznimkom, a čak se i pojedinima od njegovih najoduševljenijih sljedbenika, mnogo više sviđao kao predsjednički kandidat, negoli kao pobjednički predsjednik. Pa ipak, Obama je i drugi put prevagnuo, bez obzira što je u ovoj kampanji ponekad djelovao i hladno i tvrdoglavo, čak i nepristojno. On je uvjerljivo pobijedio (ali ne i pregazio) vrlo dobrog i sposobnog protukandidata (republikanac Mitt Romney), a Obamina je koalicija 'mladeži bez budućnosti','manjina bez prava', 'staraca bez sigurnosti','radnika bez posla','intelektualaca bez samopouzdanja' i 'prosvjednika bez programa' prevagnula i u većini od 12 kritičnih saveznih država o kojima je ovisila konačna pobjeda, dok su izgubili oni koji nisu bili spremni na žrtve (porezi za bogate), solidarnost za sve (zdravstvena reforma), razgovore sa svima (Iran, Kina, Rusija), politiku otvorenih vrata (emigranti) i nova manjinska prava (homoseksualni brakovi).

Mnoge od tih novih prava, ideja, zakona i propisa, Republikanci su htjeli ukinuti čim osvoje vlast, a sada je izgubio i njihov najbolji kandidat (Mitt Romney) koji nikada nije pripadao tvrdokornim konzervativcima i ratobornim jastrebovima iz raspojasane grupe Tea Party, pa velikoj Republikanskoj stranci možda prijeti i konačni raskol, između posljednjih tvrdokornih zastupnika one 'bijele protestantske Amerike', koja je bila sigurna da 'crni Predsjednik ne može dobiti drugi mandat', i tradicionalnih zagovornika klasičnog republikanizma, koji zastupa neomeđene individualne i poduzetničke slobode, a kontrolira svaku vladu koja će u birokratskom svevlašću šakom i kapom trošiti ono što nema. Republikanci su ponovno osvojili Predstavnički Dom američkog kongresa (Senat je ostao demokratski), pa su u vrijeme kada tek treba dati buduće kritične odgovore (smanjiti enormni proračunski deficit, a sačuvati Bushove porezne olakšice) kao što je to morao obećati Obama u neprestanom sukobu između izvršne i zakonodavne vlasti, bez potpore Kongresa, Wall Streeta, poslodavaca i velikog biznisa, koji su praktički ignorirali Obamu, bez obzira što je američka nezaposlenost prvi put opala nakon 2009. godine (sada ispod graničnih osam posto), a u Obaminim godinama dvostruko porasle vrijednosti na američkim burzama, BND postojano rastao, a broj milijunaša porastao za 25 posto u danima najvećih kriza. Obama se nije solidarizirao s pokretom Okupirajmo Wall Street, već je mirno promatrao policijske brutalnosti, baš kao što nije ukinuo ilegalni logor Guantanamo na Kubi, dok je na koncu ipak poslao nezaustavljive zračne snage, kada je nemoćni NATO zapeo u ratu s Gadafijem.

'Bin Laden je mrtav, a General Motors živi i dalje' – bio je jedan od glavnih Obaminih slogana, ali su ga protivnici i dalje nazivali 'prikrivenim socijalistom bez obzira što je velikim državnim subvencijama spasio automobilsku industriju i banke, a sustavnim zračnim napadima (bespilotne letjelice) bez ikakve pravne podloge posmicao sve vođe Al Kaide od Afganistana do Pakistana. U odnosima prema arapskom proljeću nije napravio nijednu veliku grešku, u nadmetanju s Teheranom nije popustio ucjenama Izraela, dok je ispunio obećanja da se povlači iz Iraka i Afganistana, ali je razočarao muslimane, a zapostavio Europu u uzaludnim naporima da od Pekinga iznudi bar male gospodarske popuste, a Putina svede na regionalnog siledžiju.Washington je izgubio bitke u Gruziji i Ukrajini, a Balkan stavio u ladicu za bolja vremena, pa tako i Hrvatsku, bez obzira na pohvale Hillary Clinton, koja je Zagreb priznala kao saveznika i suputnika, ali ne i partnera i sugovornika, pa će puni odnosi između SAD i Hrvatske procvjetati tek kada će lijepe riječi slijediti i opipljiva novčana ulaganja. Obama će se još više okrenuti prema Pacifiku, a svijet voditi 'iz pozadine', kao što je to pokušao učiniti u slučaju Libije, bez velikih avantura, koje koštaju previše, a samo povećavaju spisak mogućih neprijatelja, dok će i u odnosu prema Moskvi 'biti fleksibilniji' u kontroli nuklearnog naoružanja, kao što je to obećao u jednom slučajno snimljenom razgovoru s Medvedevim, u istodobnom naporu da u odnosima s Indijom i Brazilom pokaže i dokaže kako Peking još nije postao jedino središte svijeta.

Europa je odgodila konačnu odluku o pomoći Grčkoj za vrijeme nakon američkih izbora, dok i Izrael već u siječnju čekaju parlamentarni izbori, pa se Amerika ne mora plašiti ni europskog bankrota, a ni izraelskog napada na Teheran. Novo kinesko rukovodstvo (bira se već sredinom ovog mjeseca) prvo mora učvrstiti vlastitu vlast, pa tek potom krenuti po svijetu, dok će bez Hillary Clinton (ona je već najavila svoj odlazak iz State Departmenta) neke prevažne stvari poput Sirije morati pričekati novog šefa sale, budući da će nju biti vrlo teško zamijeniti, a tek treba dokazati Afganistancima da niti nakon odlaska trupa neće ostati sasvim bespomoćni i sami, dok će se Washington morati diplomatski vratiti i u Irak, budući da oni koje je ostavio na vlasti, sve češće oponašaju svrgnutog Sadama, a zemlju – baš kao što se događa u Libiji – izlažu opasnosti konačne i neopozive teritorijalne podjele. Amerika još nije stala na čvrste gospodarske noge, a svijet se neprestano rastvara u novim provalama gnjeva, bez obzira što je njegova administracija u prve četiri godine – kako je to ponosno istakao Obama u pobjedničkom govoru – prevladala krizu, a okončala desetljeće ratova. On je čuvao, i sačuvao Washington, a to nije bilo tako lako dokazati.

Obično se kaže da se u političkoj borbi galami srcem, a na biralištu glasa novčanikom. Republikanci su Obamu htjeli predstaviti kao gospodarskog nevježu, a kako su se bližili izbori, mnogi su počeli sve više vjerovati Mittu Romneyju. Pa ipak, većina Amerikanaca ovom je prigodom glasovala srcem, ali nisu zaboravili ni vlastite novčanike. U zadnji tren stigle su neke dobre vijesti o porastu zaposlenosti, a Obama, kojem su prigovarali birokratsku odbojnost, intelektualni prezir i sklonost političkom paradiranju, odlično se snašao u susretima s nastradalima od razornog uragana (Sandy), kao čovjek koji nosi sličnu neobaveznu odjeću, govori njihovim jezikom, a prezire birokratsko oklijevanje. Bio je to ponovno onaj Obama iz 2008, gorljiv, neposredan, zanesen i uvjerljiv, a taj je poziv na zajedništvo, solidarnost, politiku jednakih šansi i prava na američki san, činio i glavnu temu njegovog zahvalnog govora. Amerika zbog ljudi, a politika bez stranaka, u novom zajedništvu, u obnovljenom ponosu i neprekinutom napretku 'najbolje nacije na svijetu'. I za demokrate i za republikance, u rodnom Chicagu, gdje se vrijeme vratilo unatrag, u one prve dane nade, zanosa i oduševljenja. Pomalo patetično, a gotovo nestvarno, budući da su se u međuvremenu Amerika, svijet i Obama vrlo značajno promijenili. Ne samo u (uzaludnoj) potrazi za nekim novim bogatstvom, već u potvrdi povijesnog zaokreta prema nekim drugim vrijednostima, koje se ne mjere dionicama, tenkovima i broju trgovačkih centara.