Vrijeme je za 'izlazak iz ormara'! Koliko god da sam o tome dosad nerijetko pričao, pa za tu moju 'muku' ne znaju niti svi moji prijatelji – nitko, naime, ne voli da ga se sažalijeva, a još manje da ga se osuđuje - vrijeme

je da priznam istinu! Uostalom, mislim si ovih dana, pa takvih kao što sam ja ima i u Vladi i Saboru, ima ih i među novinarima i estradnjacima, čak i među bankarima i ekonomistima, pa ako se oni ne boje priznati, što bih se više bojao ja, poprilično nepoznati i neutjecajni medijski poslenik. Priznat ću, pa kud puklo da puklo: jesam, i ja sam 'frankovac', 'švicarac' – jedan od onih 'jadnika' koji su u proteklih nekoliko godina, a osobito posljednjih tjedana, postali 'problem'. Jedan od onih zbog kojih Vlada samo što nije zaratila s bankama i bankarima, zbog kojih usred ljeta predsjednici uprava najvećih banaka prekidaju svoje godišnje odmore kako bi nam olakšali tu našu 'muku', zbog kojih čak i guverner HNB-a mora, koliko god to inače izbjegavao, gostovati u najgledanijoj televizijskoj emisiji.

Priznajem, kad sam prije nešto više od pet godina relativno skromnim iznosom svog stambenog kredita, valutnom klauzulom vezanog uz taj famozni CHF, kupovao tu kuću u predgrađu Zagreba, ni sanjao nisam da ću, u godinama koje slijede, izazvati toliku pomutnju. Ni na kraj mi pameti nije bilo da ćemo i ja i toliki drugi, koji ni čuli nismo za Lehman Brotherse, financijske derivate, primarne i sekundarne emisije novca, u godinama koje slijede po Bloombergu i drugim financijskim portalima i forumima proučavati odnose između eura, dolara i švicarskoga franka, strepiti nad javnim financijama Grčke, Španjolske ili Irske, moliti Boga da napokon intervenira ta Švicarska narodna banka ...

Ja i tisuće drugih tih smo godina naprosto imali relativno stabilne poslove i plaće, trebali smo kredit za rješenje stambenoga pitanja, otišli smo u svoju banku preko koje primamo plaću, tamo nam je dodijeljena osobna bankarica koja nam je ponudila idealan 'bankarski proizvod' vezan uz 'stabilnu valutu' (to sam čak i provjerio na stranicama HNB-a i zadnjih 10-ak godina stvarno su izgledale stabilne), potpisali smo tipske ugovore koji su nam ponuđeni i - dobili smo što smo tražili. Zapravo, no to tad nismo znali, a bome niti mogli znati, dobili smo i više od toga! Dobili smo priliku 'iz prve ruke' upoznati sve čari svjetskoga financijskoga sustava, ali i hrvatske inačice toga poretka baziranog na Njegovome Veličanstvu Profitu – iz ruke koja nam se sve dublje zavlači u džep i iz njega sve nemilosrdnije izvlači teško stečene prihode koje smo, koje li naivnosti, kanili utrošiti na bolji život sebi i svojim obiteljima.

Neki od onih kojima kažem da sam 'švicarac' kažu mi kako sam si sam kriv za problem u kojem se trenutno nalazim. Potpisao si takav ugovor, valutnu klauzulu i promjenjivu kamatu, i što se sad žališ!? Ma jesam, potpisao sam. Potpisali su, vidim, i sadašnji ministri u Vladi, i to baš oni zaduženi za investicije i gospodarstvo Domagoj Milošević i Đuro Popijač, baš kao i čelnik najveće oporbene stranke Zoran Milanović i gospodarski strateg i svojedobni premijerski kandidat Ljubo Jurčić. Ako svi oni nisu mogli znati da će franak 'otići u nebesa', kako smo mogli znati mi, obični ekonomski laici.

Sad kad je franak skočio, sad se buniš, a kad je svojedobno padao, nisi se bunio, poručuju mi nadalje ti isti kritičari s naknadnom pameću. I da sam se htio buniti, ne bih stigao, jer mi je banka u to vrijeme, u tri koraka, kamatu povećala za punih 40 posto! A sad, mjesecima nakon što valuta uz koju sam vezan 'divlja' na razinama koje su više nego upola veće od onih u kojima mi je kredit isplaćen, kamate nikako da padnu barem tamo gdje su bile u početku. I kako se, pobogu, uopće obračunava ta promjenjiva kamatna stopa, to mi nitko, pa ni banka u kojoj sam kredit digao, nipošto ne želi suvislo i mjerljivo pojasniti.

Ako poraste šestomjesečni CHF libor, onda se kao razlog povećane kamate navodi 'trošak novca'; ako se pak libor vrati skoro na nulu, a kamate na depozite padnu, onda su razlog povećanja 'troškovi regulacije'; ako se ti troškovi - obvezna devizna rezerva i granična pričuva - smanje, onda se kao razlog visokih kamata navodi 'rizik zemlje'; a kad napokon i taj credit default swaps za Hrvatsku krene prema dolje, e, onda je najvažniji - povećani 'rizik dužnika' i nenaplativih kredita. Do kojih je, kojeg li paradoksa, velikim dijelom i došlo upravo zbog te povećane kamate. Pa ti budi pametan! Bilo bi puno poštenije, ali i bliže istini, kad bi na pitanje zašto su dizale kamatne stope i zašto ih tako teško spuštaju, banke jednostavno odgovorile: zato što mogu!

A zašto to mogu? Zato što posluju u zemlji koja pitanje promjenjivih kamatnih stopa, izuzmemo li propisanu gornju granicu od 12 posto, ničim nije regulirala, pa te banke sasvim legalno mogu navući malom kamatom, pa ju već nakon nekoliko mjeseci, bez ikakvog provjerljivog objašnjenja, dizati kako žele. Zato što svakih toliko istoj toj državi – što kroz pozajmnice što kroz kupnju obveznica – po isto tako visokim kamatama posuđuju novac koji joj je potreban za previsoke rashode. Zato što s dobiti isisane iz tranzicijskih zemalja moraju krpati minuse svojih centrala u zapadnim uređenijim tržištima.

Zbog svega je toga, barem zasad, naivno očekivati da će nas, 'švicarce i frankovce' danas, a 'eurovce' možda već sutra ('kunci' su u Hrvatskoj ionako 'rijetke biljke'), država spašavati od ponašanja koje, ne bez razloga, doživljavamo lihvarskim. Slaba Vlada na odlasku koja na banke 'apelira' i sasvim im neuvjerljivo prijeti, oporba koja želi doći na vlast, a bankama 'predlaže', dužnici koji tek 'kukaju', ali ih na pregovore Vlade i banaka nitko i ne zove, slab su jamac da će omča koja nas steže u dogledno vrijeme znatnije olabaviti.