'Dosta mi je tata štrajka', rekao mi je jučer ujutro sin koji ide u treći razred osnovne škole. Čudna je to reakcija devetogodišnjaka na štrajk odgojno-obrazovnih radnika u Hrvatskoj. 'Zbunjuje me sve. Prvo je bilo da ne znaš kad ima škole, a kad je nema. A sad je uopće nema', nastavio je. 'Zapravo ove godine kao da ne idemo u školu. Tko se još sjeća što smo učili?'

Stav da je učenicima dosta iznenadnih praznika ne vrijedi samo za one iz nižih razreda osnovne škole i one koji su uspješni u njoj. Misle to trenutno i oni kojima škola kao institucija nije posebno draga. Kad nema škole, gubi se i mjesto susreta, razgovora, zaljubljivanja i samostalnosti. Mjesto na kojem se kriomice puši i pije, na kojem se i izvan učionica životno uči. Kad nema škole, život je mladih ljudi ozbiljno osiromašen. Škola je, iz različitih razloga, važna za njih.

Ono što je jasno srednjoškolcima koji više vremena nego na nastavi provode markirajući s cigaretom u ustima i pivom u ruci nikako ne mogu shvatiti hrvatski političari. Oni se prema odgoju i obrazovanju već tri desetljeća odnose kao prema nepotrebnom teretu, za sadašnjost i budućnost ove zemlje nevažnoj stvari, nužnom zlu. U odgoj i obrazovanje ne ulaže se dovoljno, i to ne samo financijski, već prije svega srcem i glavom: strateškim određenjem razvoja ovog važnog podsustava. U interesnoj simbiozi s dijelovima akademske zajednice koče se svi pokušaji modernizacije hrvatskog školstva, a socijalni mir kupuje se održavanjem neučinkovite mreže škola koju ni najbogatije zemlje EU-a ne bi mogle financirati.

Obrazovanje je pak zanimljivo političarima isključivo kao prostor zapošljavanja i utjecaja u kojem se učitelji učlanjuju u političke stranke kako bi ispunili svoju satnicu, a ravnatelji su izabrani dominantno po političkom ključu te njihov status umjesto o kvaliteti rada ovisi o rezultatima izbora na nacionalnoj i lokalnoj razini.

U 29-godišnjoj priči moderne Hrvatske jedan od najvećih gubitnika su odgojno-obrazovni radnici. Njihov financijski, ali još više društveni status u slobodnom je padu. Različite političke opcije koje su se tijekom godina izmjenjivale u ovom resoru vrlo rijetko imale su potrebu ulagati u osnovni element odgojno-obrazovnog procesa: ljude. Ljudima se politika na ovim prostorima ne želi baviti osim posredno, kad su im potrebni kao pijuni u njihovim međusobnim borbama - naizgled svađama, a ustvari trgovinama. Glas ljudi iz škola dugo je bio utišan do razine nijemosti. Poslušničke nijemosti. Sve do prošlog ponedjeljka.

Hodajući Ilicom tog 25. studenoga uz tisuće ljudi iz škola i dječjih vrtića, od kojih mnoge i osobno znam, vidio sam ljude koji se pod plaštem borbe za koeficijent bore za pravo da ih se čuje. Hodali su za to da se u društvu u kojem sadašnji i bivši predsjednici pjevaju i pričaju viceve, premijeri se natječu u bahatosti, a ministri obrazovanja u ispraznosti i samopromociji, taj njihov dugo zanemarivan glas napokon uvaži. Da se jasno dokaže da je njihov posao važan ovoj zemlji.

Ono što je devetogodišnjaku na početku svojeg obrazovnog puta i učiteljici s 30 godina radnog staža kristalno jasno nikako ne može shvatiti Andrej Plenković. U svijetu brojki i postotaka o tome što je učinila njegova vlada ponašanje desetaka tisuća ljudi čini mu se iracionalnim. Zanemaruje premijer činjenicu da su ljudski odnosi drukčiji od hrvatske politike i da nisu isključivo matematika i trgovina. Nije upoznat s činjenicom da je obrazovanje najveća vrijednost u hrvatskim obiteljima, i to kako u onim obiteljima u kojima učenici streme svjetskim sveučilištima, tako i u onima u kojima se jedva prolazi razred.

Za iskusnog političara i pametnog čovjeka pokazuje nedovoljno mudrosti da na vrijeme sjedne s ljudima koji se osjećaju zanemarenima, da odbaci nepripremljene pokušaje kvazireforme, da se vrati originalnim postavkama dugoročnih promjena obrazovanja. Mudrosti da razumije da je obrazovanje u Hrvatskoj važno i da je ono za hrvatske političare, a posebice premijere, u 21. stoljeću opasna stvar: jedina koja je sposobna srušiti vlade i ministre. Najvažnija i najopasnija stvar u ovoj zemlji.