Novinar HTV-a Miro Aščić kao da je izišao iz novinarske škole Mirka Šagolja, pa je u emisiji 'U krupnom planu' emitirane u ponedjeljak navečer na HTV1 u povodu golemog crkveno-političkog skandala oko župe Dajla u Istri,

nakon više puta ponovljene činjenice da su benediktinci 1947. bili prisiljeni napustiti opatiju, kazao doslovce da su monasi svojevoljno napustili posjed. Urednik Jozo Barišić, velik stručnjak za crkvena pitanja, k tomu klima glavom i prešućuje čak i dio izjave zadarskoga nadbiskupa Želimira Puljića koji govori o 'izgonu benediktinaca'.

Podsjetimo: benediktinci su uhićeni i suđeno im je od strane komunističkih vlasti koje su ih proglasile krivima za protunarodno djelovanje u sudskom montiranom procesu koji, ako HTV priznaje, traži i dosljednost, recimo, kod sudovanja blaženom Alojziju Stepincu te onda i da se, kako to HTV-ovci znadu, osudi njegovo 'svojevoljno' napuštanje katedrale i Nadbiskupskog dvora u Zagrebu put lepoglavskoga resorta gdje je Stepinac mogao učiti igrati golf. Tko mu je kriv što nije, ali bit će da se toliko držao sobe da čak ni na wellness nije želio ići.

Šalu ili ironiju po strani: 'Ma naravno da benediktinci nisu bili optanti' (rezolutan je kolega Inoslav Bešker u reakciji na rečeno HTV-ovsko podmetanje)! A što kaže Silvije Tomašević, jedini hrvatski novinar koji je, barem za sada, pohodio navedene talijanske benediktince u opatiji Praglia, 15 km od Padove: 'Iz Dajle benediktince izbacuju jugoslavenski komunisti (benediktinci nisu, kao što su neki kazali ovih dana u Hrvatskoj, dobrovoljno otišli iz Dajle, pa zbog toga izgubili pravo na terene, već ih je jugoslavenska vlast osudila i zatvorila). Osuđena su petorica benediktinaca, od kojih jedan u odsutnosti jer je bio u Italiji. Ostala četvorica su osuđena i zatvorena (zatim i protjerana, a samostan im je otet, op. D. P.). Hrvatska vlast je odlukom Županijskog suda u Puli 8. travnja 1997. poništila presudu protiv petorice benediktinaca iz Dajle.'

A zašto je to toliko važno, osim zbog poštivanja načela novinarske profesije? Zato što se ovim lažnim tvrdnjama o benediktincima kao optantima, koje uporno iznose bivši veleposlanik RH u Italiji Drago Kraljević ili odvjetnik Veljko Miljević, konstruira nešto doista monstruozno, a to se na ovim prostorima ciklično ponavlja: opravdavaju se etničko čišćenje i otimačina tuđe imovine.

Da, djeluje doista žestoko kada se u 'Sporazumu o uređenju međusobnih odnosa', koji je 13. srpnja 2011. nakon protivljenja istarskog biskupa Ivana Milovana po odluci Svetog Oca Benedikta XVI. potpisao u ime biskupije Porečko-pulske bivši nuncij u Beogradu i visoki dužnosnik u Vatikanu, nadbiskup Santos Abril y Castello, čita (čl. 7, stavak 3.) da biskupija pristaje da benediktinci 'mogu neposredno (...) provesti ovrhu na cjelokupnoj njihovoj imovini...'. Isto tako, djeluje šokantno činjenica da je već stigla na naplatu prva rata od pola milijuna od 4,05 milijuna eura obaveza koliko je papa, u unutarcrkvenom sporu, dosudio Porečko-pulskoj biskupiji. No puno je šokantnije to što su crkveni istarski mešetari s nekretninama krenuli raditi, ubrzo nakon što su, čini se, potpuno neopravdano imanja dobili od države.

Porečko-pulska biskupija godinama je, dio po dio, prodavala crkvenu imovinu, a novac navodno ulagala u druge projekte, naprimjer, kako sami tvrde, u Pazinski kolegij koji je i dalje u poprilično lošem stanju, a jedino 'novije' ulaganje koje se spominje na internetskim stranicama je sportska dvorana dovršena 1999. godine, ističe se danas u Vjesnikovom komentaru.

'Tako je sve opet ostalo na tvrdnjama, a istarski je slučaj pokazao da je stara praksa u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj da nitko javnosti ne pokazuje račune. Tako ni u istarskoj biskupiji nisu transparentno pokazali koliko su točno zaradili prodajom, a koliko su novca uložili u nove projekte. No, istarski je slučaj pokazao i još nešto - da se nikada u Crkvi u Hrvatskoj ne može rasplamsati toliko velika rasprava i sukobi kao kad je u pitanju novac. I nekretnine, dakako. Kad se zbroje sve izjave crkvenih velikodostojnika, komisija i vijeća, stekne se dojam da se cijelo vrijeme radilo o nekoj bogatoj korporaciji i borbi njenih unutarnjih klanova za moguću proviziju, dodatnu zaradu', piše kolega Hrvoje Cirkvenec.
Kad se vidi i čuje što su pojedini ljudi iz Crkve, radi materijalnih dobara, kadri reći i učiniti jedni drugima, pa i svom papi – može se zamisliti koliko su dobri prema drugima. Spor oko novca zarađenoga pretvaranjem nekadašnje benediktinske opatije u Dajli kod Novigrada i 600 hektara zemlje oko nje u turističko i građevinsko zemljište pokazao je, s jedne strane, koliko se pizme i bijesa zna nakupiti u visokih crkvenih dostojnika kada im se dirne u svetinju zaradu, a s druge strane, i po tko zna koji put, bahatost i nesposobnost hrvatske državne vlasti.

Slučaj je zaista eskalirao do krajnosti, pa tako u jednom listu u Zagrebu čitamo da se za zagrebačkog nadbiskupa, kardinala Josipa Bozanića, kaže da je mafijaš pa ga se, u direktnoj aluziji na onog lika iz beogradske crne kronike, naziva ni manje ni više nego 'Joca Vatikanac', a u drugom tekstu istoga lista navodi se da je 'veleizdajnik'.

Rasprodaju crkvene imovine u Istri ne vide svi kao obračun talijanskih iredentista s istarskim domoljubima (kao istarski župan Ivan Jakovčić) ili kao agresiju pape na Republiku Hrvatsku (većina autora i građana). Ne, grabež i pljačka pakira se u nacionalni celofan i na osjetljivom istarskom području potpiruju se hrvatsko-talijanski odnosi. Jedan čitatelj Glasa Istre piše: 'Ovi narodnjaci sada plaču za hrvatskom crkvenom imovinom koja se daje Talijanima kao da im je temeljni kamen nacionalnog identiteta, a ne rudnik iz kojeg su 12 godina izvlačili milijune rasprodajući crkvenu imovinu bjelosvjetskim hohštaplerima, istovremeno ne uloživši jednu jedinu kunu u samostanski kompleks (Dajla), taj divni istarski spomenik kulture.'

Vatikan inzistira na tome da je spor zapravo unutarcrkveni
prijepor između Porečko-pulske biskupije i benediktinaca, a riješit će se kada se situacija smiri, kada prestanu optužbe na račun Vatikana koje su, uz ostale, uputile i neke osobe iz hrvatske Crkve (teolog i bibličar Adalbert Rebić i lički biskup Bogović, naprimjer). Priopćenje koje je objavio Ured za tisak Svete Stolice o tome slučaju ostaje temelj za rješavanje spora. U priopćenju se ističe kako 'žalosti činjenica što je instrumentalizirano i što se nastoji predstaviti ga u političkom i demagoškom ključu, kao da bi se željelo naškoditi Hrvatskoj'.

Ruši se naime i teza ne samo o Katoličkoj crkvi među Hrvatima koja brižno pazi na duše svojih ljudi već i teza o Katoličkoj crkvi kao zaštitnici hrvatskih nacionalnih interesa. Od Jadranke Kosor naniže, svi oni koji su do jučer puzali pred papom obećavajući maltene da će Hrvatska biti vatikanski izaslanik u Europskoj uniji kumuju ovoj groznoj jagmi za imovinom i nekretninama toliko da su, navodno, iz Vatikana požurili tiho upozoriti kako neće biti dozvoljeno u hrvatsku korupciju zakotrljati i papu.

Čini se jasnim i zašto se hrvatska istarska biskupija toliko uzbudila oko odluke rimskog pape da je u pomoć pozvala i neke svjetovne novinare koji su iznijeli samo jednu stranu te ružne priče koja s vjerom ima točno onoliko koliko i trgovci s hramom jeruzalemskim ili njemačka riječ za sajam (Messe) s misom.

Kvaka je što je imanje u Dajli općina Brtonigla pretvorila iz poljoprivrednoga u turističko, dijelom i u građevinsko, a biskupija je istodobno s njegova najatraktivnijeg dijela uz more potjerala sve ratare (većinom katolike) koji su tu zemlju obrađivali. Očito je da u ovoj priči Crkva u Istri ide ukorak s vremenom te da ni nju nije zaobišla bolest surovog kapitalizma na hrvatski način.

Apartmanizacija, gradnja golf terena, prenamjena poljoprivrednog u građevinsko zemljište, a sve uz pritisak na lokalne političke strukture, prokušani je recept po kojem radi većina takozvanih domaćih poduzetnika, što je izgleda bilo primamljivo i Crkvi pa je, umjesto zaštite seljaka, radije krenula u biznis, dovodeći poljoprivrednike u položaj da razmišljaju o napuštanju kraja u kojem već generacijama žive.

Nećemo ići u detalje, spomenimo samo da je kancelar i ekonom Porečko-pulske biskupije te župnik župe Svetog Ivana Krstitelja u Dajli, don Ilija Jakovljević, u upravom odboru Benedikta d.o.o., firme koja gradi apartmane i sve ostalo što spada u pastoral - poput držanja mjenjačnica, iznajmljivanja brodova ili posredovanja u pribavljanju putnih isprava i viza... Dakle, riječ je o čovjeku koji uživa podršku biskupa i, kao što smo vidjeli, svih istarskih svećenika, a predstavlja župu i biskupiju koja je samostansko zemljište prodavala sebi samoj. Genijalno!

Možda bi bilo oportuno da kardinal Bozanić ispravi povijesni promašaj i nauči igrati golf te spor riješi s kolegom Milovanom u fer natjecanju. Naime, vatikansko-hrvatski ugovori predviđaju obavezu RH da omogući Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj materijalnu osnovu za njezinu vjersku djelatnost. Pripada li golf u tu djelatnost? Čini se da biskup Milovan tako misli. Pitanje je samo do koje rupe, da ne kažemo - rupčage.