Iz neke davne europske perspektive ovakva je računica mogla imati smisla jer Hrvatska zaostaje u segmentu potrošnje za zemljama poput Švedske ili Francuske. Ipak, razloge ustrajnog zidanja trgovina treba tražiti i drugdje, premda za rastrošnu čeljad poput nas nikada nije vrijedila ona 'trošim koliko imam', pa šopingizacija i jest, donekle, kulturno utemeljena. Ne radi se, dakle, o stvarnim potrebama stanovništva ni o doista inovativnim projektima koji će oživjeti posustali građevinski sektor i otvoriti dugoročnu perspektivu zapošljavanja, nego o očajničkom potezu investitora, uvjetovanom njihovim kreditnim obavezama. Da ne izgube sav posuđeni novac, banke se ne žele upuštati u mukotrpne ovrhe, već su reprogramiranjem dugova primorale investitore da završe započeto i da iznajmljivanjem prostora barem donekle vrate dugovanja. Tako je cijela pompa poslovnih medija kojom se trgovački centri proglašavaju spasiteljima gospodarstva dimna zavjesa iza koje se krije strah banaka da neće naplatiti kamate.

Iz perspektive bankara, ovakvo je razmišljanje opravdano. Posve je razumljivo da će banke balansirati između želje za zadržavanjem dosadašnje profitabilnosti i potrebe za očuvanjem stabilnosti tržišta nekretnina. Slom toga tržišta u konačnici bi značio i manje stabilan bankarski sustav. Ali zar ćemo se dovijeka vrtjeti na istom ringišpilu i inzistirati na konceptu razvoja koji je jedino mjerljiv rastom? Kao što se hrvatska vlada bavila spašavanjem gubitaša, banke spašavaju građevinske investitore. Razlog je, doduše, pragmatičan i opravdan, no nije li spašavanje velikih građevinskih investicija u nepotrebnu izgradnju samo produljenje njihove agonije?

Slučaj Osijek

Gradske uprave koje se danas bore za svaku kunu komunalnog doprinosa ne bi se složile s ovom tvrdnjom. Jedan od brojnih postindustrijskih gradova koji već neko vrijeme pokušava nadomjestiti proizvodnju trgovinom je Osijek. Grad velikog razvojnog potencijala i odličnog zemljopisnog položaja (ali i grad koji su zbog industrijskog rasta nekada nazivali 'malim Manchesterom'), posljednjih se mjeseci proglašava regionalnom trgovačkim središtem. Među novim takozvanim dugoročnim razvojnim projektima vijori se trostruka perjanica stotina tisuća kvadrata triju novih trgovačkih centara. Osječke će 'urbane ikone' biti izgrađene na gradskom perimetru bez postojećeg urbaniteta. Umjesto da regeneriraju urbanitet u centralnim dijelovima grada, nove se gradnje planiraju uz gradsku obilaznicu, nadomak predgrađa s obiteljskim kućama i vrtovima. Pritom u gradskom urbanističkom planu ne postoji ni trunka razumijevanja i dalekovidnosti da bi, s obzirom na mjerilo i funkciju sadržaja, trebalo revidirati urbanističku morfologiju dotičnih predgrađa.

A zašto se trgovački centri ne bi prilagodili zatečenom ili planiranom urbanitetu, pa svojom arhitekturom i sadržajima uspostavili inventivan dijalog sa sadašnjim i budućim gradom? Poznato je da trgovine nove generacije udomljuju sportsko rekreacijske sadržaje. Treba samo razmišljati dalje od investicijskog ciklusa. Izgradnja 'urbane ikone' ne može biti samo biznis. Ljubljanski BTC nastao je kao skladišno-trgovački prostor propale proizvodnje, ali se danas doista može reći da je generirao urbanost jer je izrastao u gradsku mješovitu četvrt sa sportsko-rekreacijskim sadržajima i stambenim zgradama. Kritičari ga svejedno napadaju jer kvaliteta javnih i društvenih prostora nije adekvatna. Donekle su u pravu, ali činjenica jest da je to živi primjer toga da trgovina i dalje ima vitalnost generirati nove i autentične urbane situacije.

Šoping-centri lako su kvarljiva roba

Nove trgovine najčešće nisu nikakve urbane ikone, kako im laskaju investitori i gradski političari, nego će prije biti prolazne zvijezde repatice projektirane prema ekonomskoj i arhitektonskoj šabloni koja je doživjela svoj kraj. Pogotovo u današnjim okolnostima i sami su potrošna roba kojoj prebrzo istječe rok trajanja. U Hrvatskoj bi se mogao ponoviti crni mađarski scenarij, u kojem se više od polovice velikih trgovačkih centara najprije pretvorilo u outlete pa onda u skladišta.

Trgovački centri, pogotovo oni na periferiji, često su građeni od takvih materijala da traju onoliko koliki im je ciklus investicije. Tako nikako ne mogu biti ikone, jer vrlo vjerojatno da za 20 godina više neće postojati. Budući da je u njih ulagano bez stvarne pretenzije da se stvara gradski okoliš, teško da ih se može dovoditi u kontekst bilo kakve urbanosti.

Urbani potencijal koji se nalazi u svakoj trgovini i razmjeni, ne treba odricati ni suvremenim trgovačkim centrima. Problem je što je danas trgovanje postalo lišeno svojih urbanih kvaliteta, a velike trgovine su ga pretvorile u proizvodnju na traci. Naša su velika urbana i industrijska središta odavno proizvodnju zamijenila trgovinom. Ako se usporedi urbanističko zoniranje i planirani razvoj industrije od prije 50 godina s današnjim lokacijama trgovačkih centara, lako je uvidjeti da se planirani razvoj dogodio topografskom preciznošću. Na lokacijama predviđenim za tvornice - mjesta nekadašnje proizvodnje – nalaze se megatrgovine, mjesta konzumacije i današnje proizvodnje. Ironijom sudbine, i dalje, na neki način, proizvodimo, ali se za naša radnička prava sada zalažu udruge za zaštitu potrošača.

Možda je upravo to razlog zašto današnji trgovački prostori nisu sposobni stvoriti urbanost. Dozvolili smo da nas, degustatore voća, slučajne šetače i brbljave dokoličare, kakvi jesmo na našim gradskim tržnicama, pretvore u beživotne radnike. Ako ćemo po onoj Marxovoj, da je rad neprijatelj čovjeka, trebalo bi promjenu prostorne i ekonomske logike trgovačkih centara zahtijevati općim štrajkom šopingholičara.