Premda se na prvi pogled možda ne čini takvim, masovno ubojstvo koje se u četvrtak dogodilo na Filozofskom fakultetu Karlovog sveučilišta u Pragu i ono iz svibnja u Beogradu imaju dosta zajedničkih elemenata i jednu veliku razliku. U oba slučaja radi se o svirepim djelima u odgojno-obrazovnim ustanovama koja su kao ishod imala brojne nevine žrtve, slomljene obitelji i društva suočena s pitanjem – kako je to moguće ovdje?
Prestižno praško sveučilište i elitna beogradska osnovna škola nisu mjesta na kojima se očekuju automatske puške i pištolji niti krv djece i mladih na zidovima predavaonica i učionica. Počinitelji su u oba slučaja akademski uspješni pripadnici većinskog naroda. Ova se činjenica ne uklapa u dominantni desničarski narativ, prema kojem terorističke činove čine isključivo neki drugi i drugačiji, ponajviše pobornici radikalnog islama. To da ubijaju i 'naši', i to bez reda i milosti, teže je iskoristiti za širenje straha i panike kao osnove političkog djelovanja.
vezane vijesti
Oba slučaja veže i dostupnost oružja. U beogradskom slučaju za to je bio odgovoran otac koji je svoju liječničku karijeru začinjavao opsjednutošću pištoljima i pucanjem te ju je kao odgojni obrazac prenosio na trinaestogodišnjeg sina - što je pravi balkanski muškarac bez adekvatnog kalibra? Nije puno drugačije ni u Češkoj. Počinitelj je legalno posjedovao cijeli niz pištolja i pušaka kao rezultat vrlo liberalnih zakona o posjedovanju oružja.
Za, prema stereotipu, mirnu naciju može iznenaditi činjenica da je 2021. usvojen ustavni amandman koji zakonski garantira pravo pojedinca na branjenje vlastitog i tuđeg života vatrenim oružjem. Rezultat je to peticije više od sto tisuća građana koji su se pobunili na 'briselsko' ograničenje češke tradicije da se oružje ima i iz njega povremeno puca - u koga, manje je važno. U Hrvatskoj je, u odnosu na broj stanovnika, oružja manje nego u Srbiji, ali više nego u Češkoj. Kao osnovni razlog za posjedovanje oružja u Brnu i Karlovcu navode se sigurnost i zaštita - vjerojatno od migranata, a ne od sinova, očeva, ljubavnica i prijatelja.
Slučajeve karakterizira i jedna velika razlika. Odmah nakon što je postalo jasno o čemu se radi, češke, praške i sveučilišne službe organizirale su različite oblike psihološke pomoći svima koji su izravno ili neizravno pogođeni okrutnim činom pojedinca. Takva reakcija nije slučajna, već plod pomnog planiranja upravljanja kriznim situacijama. Ishod je zajednica koja suočena sa zlom u prvom odgovoru nalazi osnovu za manje negativne posljedice. Iz razgovora s beogradskim psihologinjama i psiholozima, slučaj u osnovnoj školi bio je inicijalno obilježen nedostatkom koordinacije i nejasnim ulogama u reakciji prema djeci, roditeljima i zajednici. U kombinaciji s tabloidnim praćenjem i političkom instrumentalizacijom događaja, uvelike su, nažalost, usporeni oporavak i osnaživanje društva.
Hrvatska može mnogo naučiti iz ova dva primjera. Prvo je da su i kod nas ovakve situacije moguće, a dovoljno je prisjetiti se pucnjave pred Banskim dvorima. Pri tome je važno znati da se u osnovi ovakvih činova najčešće nalazi psihički poremećaj koji ne bira naciju, vjeru, političku ili spolnu orijentaciju, kao ni socioekonomski status.
Druga je da se svim silama u društvu treba boriti protiv promocije, uzdizanja i slavljenja nasilja i agresije. Posebice toga trebaju svjesni političari jer se njihove riječi i djela vrlo lako prenose do škola, kao što smo vidjeli prethodnog tjedna u Zagrebu, i obiteljskih domova, čemu svjedočimo kroz svakodnevno obiteljsko nasilje. Nadalje treba aktivno raditi na tome da oružje postane što nedostupnije i negirati patrijarhalnu ideju da pištolj čini muškarca pravim hrvatskim muškarcem. Najvažnija pouka odnosi se ipak na potrebu ustroja koordiniranog sustava reagiranja u ovakvim slučajevima jer on pokazuje ne samo učinkovitost određene zajednice, već i brigu za sve one koji je čine. To je ujedno najbolji način da se dobro, kojeg je uvijek više nego zla, učini vidljivim i postane osnova prevencije sličnih događaja u budućnosti.
