Split se može pohvaliti brojnim znamenitostima i ljepotama, ali autobusni kolodvor zbilja nije jedna od njih. Ružno je to mjesto koje na vrhuncu ljeta obilježavaju gužve, prljavština i velika nervoza zbog autobusa koji kasne, dvostruko prodanih karata i vrućine. 'Sramota za grad', govori časna sestra i pita me mogu li joj uzeti paket za rođake u Zagrebu.

Dan je uoči Velike Gospe i sva su sjedala rasprodana. Autobus iz Makarske kasni 90 minuta. 'Jebate, ja bi pješke brže stiga…', poluglasno komentira tetovirani muškarac. Kad napokon dođe autobus, nastaje stampedo koji oštro krene sređivati vozač u maniri Pavla Vujisića u filmu 'Tko to tamo peva?'.

Na sjedalo broj četiri sjeda mlađi muškarac s Dalekog istoka. Ne govori engleski i čini se pomalo nervozan. Na ruksaku mu je etiketa Turkish Airlinesa. Čim je autobus krenuo, započinje razgovor na meni nepoznatom jeziku. U jednom trenutku nakon naplatnih kućica u Dugopolju daje mi telefon i rukama pokazuje da se javim. Na drugoj je strani agent iz Dubaija koji me paničnim glasom moli da pomognem Sahilu jer on ne zna jezik niti kamo treba ići. Govori da ima sve papire i da ih pogledam te da mu pomognem.

'Dobro rade, ali ne znaju ni beknut engleski'

Moj bangladeški suputnik je kuhar i u dozvoli za rad, koju je izdalo naše ministarstvo, piše da za njegov rad i boravak garantira jedan otočni restoran. Bezuspješno mu pokušavam objasniti da putuje u pogrešnom smjeru. Isto ponavljam vezi iz Dubaija koja me moli da nekako dođem do vlasnika restorana i da pitam za savjet kako da se Sahil vrati na obalu. U restoranu potvrđuju da je on jedan od desetak radnika s Istoka koji rade u sezoni. 'Dobro rade, ali ne znaju ni beknut engleski.' Mole me da se javim agentu koji je odgovoran za radne aranžmane radnika iz Bangladeša pa da mu on objasni kako da se vrati.

Agentov profil na WhatsAppu krasi i hrvatska trobojnica. Odmah traži razgovor sa Sahilom. Prijeti mu. Šalje mi poruku sljedećeg sadržaja: 'You see, he not calling me because he is bangladeshi liar. Because he not paid my office fee in Dubai and runnaway.' Sahil je vidno zabrinut. '20 minuta za WC i kavicu', viče vozač. Prilazi mi sredovječni čovjek i pita me zašto mu pomažem: 'Vi ste pametan čovjek. Znate da će nas preplaviti? Nestat ćemo kao Hrvati. Još je i crnac.' Kod Karlovca, rukama gestikuliram Sahilu želi li još nekoga nazvati. Odlučno odgovara - ne. U Zagrebu ga pitam je li ok. Odgovara samo: 'Ok. Thank brother.'

Dolazak desetaka tisuća stranih radnika pozitivna je stvar za hrvatsko gospodarstvo jer privremeno rješava kroničan nedostatak radne snage uzrokovan negativnim demografskim trendovima i odlaskom mladih iz zemlje. Dok je ekonomska strana imigracije većinom jasna, ona društvena uopće se ne spominje. Strani radnici poput Sahila ulovljeni su u mrežu različitih agenata, posrednika, organiziranih kriminalnih skupina i poslodavaca koji im ponekad ne osiguravaju ni osnovne životne uvjete. Istovremeno Republika Hrvatska nema sustavnu politiku njihove stvarne integracije u društvenu zajednicu. Zbog toga ih mnogi ne gledaju kao ljude, već isključivo kao dostavljače hrane, kuharice, zidare i čistačice koji su tu da čiste naše smeće. Svi oni koji su otišli iz Hrvatske i svoj kruh potražili u Njemačkoj, Austriji ili Švedskoj znaju koliko je razarajući i bolan taj pogled.

Jučer Bosanci, Srbi, Kinezi, danas...

Prisutnost stranih radnika u izbornoj godini postat će jedno od ključnih političkih pitanja od Makarske preko Zagreba do Vukovara. Desne stranke će prozivajući HDZ iskoristiti njihov broj, boju kože i životne navike za narativ o ugroženim Hrvaticama i Hrvatima. Toliko je puta to već isprobana formula na Zapadu, pri čemu je jedino što se mijenja nacionalnost onih koje se proziva za urušavanje naših života: nekada su to Bosanci, Srbi, Kinezi, Somalijci, Bangladešani, a ponekad i Hrvati. Ljevica će svoju 'moralnu nadmoć' dokazivati jalovim apelima i akcijama za pomoć. Kad hrvatska politika potakne ulicu da, kao u remek-djelu Dušana Kovačevića i Slobodana Šijana, vikne: 'Oni su ukrali novčanik!', ne očekujte drugačiju reakciju. Politici nasilje odgovara.

'Oprostite, samo da pitam, je li Sahil stigao?' bila je moja poruka vlasnicima otočnog restorana nakon dva tjedna. 'Nije. Valjda je odlučio negdje drugdje potražiti posao', bio je odgovor. U situaciji koja je pred nama trebali bismo se voditi temeljnim ljudskim vrijednostima da prihvatimo i cijenimo svaku osobu te sviješću da bismo se i mi jednom u životu mogli naći u situaciji kao Sahil.

Sretno, prijatelju!