Unatoč tomu što je ministar izjavio da su mjere obustavljene i tomu što isto to piše na internetskoj stranici Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, ostatak Vlade predvođen njihovim predsjednikom bacio se na uvjeravanje javnosti da se ne radi o obustavi i da se mjere zapravo aktivno provode, samo što, eto, novca privremeno nema. Radi se o 'time-out'-u.

Da ponovim, mjere idu, ali novca nema pa ćete, dragi mladi, malo pričekati. Pričekat će svi; oni koji su već podnijeli zahtjeve, ali i oni koji su se nadali da će to možda učiniti sljedećih nekoliko mjeseci.

Pričekat će i poslodavci koji su morali podnijeti zahtjeve za zapošljavanje, dostaviti svu silu papira i provesti službene natječaje za zapošljavanje jer su to bili preduvjeti za korištenje navedenih mjera.

Da stvar bude gora, vladajućima očigledno nije jasno da u aktivne mjere zapošljavanja ne ulaze isključivo '1.600 mjere', nego i cijeli dijapazon potpora za pravo zapošljavanje mladih, posebice u propulzivnim sektorima kao što je, na primjer, onaj u sektoru EU fondova. Dakle, govorimo o gubitku stvarnih radnih mjesta za one koji su iskoristili mjeru '1.600' i one koji su je željeli koristiti.

Vlada se uzdaje u mehanizam pod nazivom Garancija za mlade, o kojem priča više od jedne godine, ali pitanje je koliko se mladi i njihovi potencijalni poslodavci zaista mogu pouzdati u izjave Vladinih čelnika.

No krenimo redom u pojašnjavanju zašto je tomu tako.

Što je, zapravo, garancija za mlade?

Garancija za mlade je skup mjera koje se prvi puta spominju davne 1981. godine u sklopu Nordijske komore koja ih je definirala kao socijalnu situaciju u kojoj svi mladi ljudi dobivaju garanciju za stvarnu mogućnost obrazovanja, treninga i zaposlenja u skladu s vlastitim aspiracijama, mogućnostima i interesima s jedne te s druge strane potreba i ciljeva društva.

Opći cilj Garancije jest omogućiti mladima da najkasnije 4 mjeseca od završetka formalnog obrazovanja dobiju priliku za zaposlenje, daljnje obrazovanje ili specifičnu praksu, a svaka bi država članica trebala razviti svoj sustav mjera prilagođen posebnoj situaciji u samoj državi članici, uz uvijet da se poštuju ključne preporuke Komisije prilikom osmišljavanja mjera.

Navedenih je preporuka nekoliko, ali ključne su one koje traže da se u planiranje mjera uključi sva stručna i zainteresirana javnost, kao i ključni dionici u sektoru kako bi osmišljene mjere bile kvalitetne, dugoročne i prilagođene potrebama pojedinaca i društva.

Primjer dobre prakse koji pokazuje da je moguće osmisliti kvalitetan sustav mjera unutar Garancije je Finska koja je u 2011. godini uspjela osigurati da 83,5% mladih tražitelja zaposlenja dobije ponudu za posao u roku tri mjeseca otkad su se registrirali kao nezaposlene osobe.

Posljednji statistički podaci podastrti od strane međunarodnih organizacija govore da je u EU trenutačno oko 7,5 milijuna nezaposlenih mladih ljudi te da se ovaj zabrinjavajući trend ne smanjuje, a da su posljedični troškovi takvoga stanja veći od 150 milijardi eura godišnje.

Upravo se zbog toga problem nezaposlenosti mladih sve više tretira korištenjem EU fondova. U novoj financijskoj perspektivi, posebna će se sredstva izdvajati iz Europskog socijalnog fonda za različite oblike mekih mjera, iz Europskog poljoprivrednog fonda za ruralni razvoj za zapošljavanja i projekte u navedenome sektoru, a iz Europskog će se fonda za regionalni razvoj financirati stvaranje potporne infrastrukture koja će osigurati mjesto za osposobljavanje, samozapošljavanje i sl.

Hrvatska se, nažalost, i to sada možemo sa sigurnošću reći, nije dobro snašla kada je zapošljavanje mladih u pitanju. Ne samo da javnih rasprava i umrežavanja ključnih dionika nije bilo, nego smo već dvije godine nijemi svjedoci stvaranja planova za zapošljavanje mladih koji su doneseni ad-hoc i bez strateških ciljeva. Jedna od takvih mjera je i ona popularno poznata 'mjera 1600' koja je sada suspendirana do daljnjega, a koja je 2011. kada je uvedena bila proglašena mjerom 'besplatnoga rada' , što govori u prilog tezi da su politčke elite odluku o osmišljavanju mjere donijele bez ozbiljnih konzultacija sa zainteresiranom javnošću.

Da je stanje u Hrvatskoj doseglo razinu potpune katastrofe govori i činjenica da mladi za 'mjerom 1600' trče kao da se, u najmanju ruku, radi o nagradnoj igri za posao iz snova. Trče zato što znaju da je svaka treća mlada osoba u Hrvatskoj nezaposlena, odnosno da je njih 125 tisuća bez ozbiljne perspektive za pronalazak posla.

Sada kada su ta i sve ostale mjere u 'time-out'-u kako to vole reći u Vladi, ostaje nam nekoliko pitanja na koja je nužno odgovoriti kako bi se nastala katastrofa mrvicu ublažila.

Vlada ne zna što znači biti bez posla

Prvo je pitanje što će biti sa zahtjevima koji su podneseni ove godine jer iz HZZ-a službenog odgovora nema. Radi se o pravim živim ljudima koji čekaju da vide hoće li početi raditi ili će i dalje biti bez posla pa je odgovor HZZ-a ne samo pitanje poslovne kulture, nego i važno socijalno pitanje.

Konkretno, što bi Vlada prpeoručila poslodavcu koji je imao mladu osobu na stručnom osposobljavanju te je, nakon isteka, podnio zahtjev za njezinim trajnim zaposlenjem, uz korištenje dodatnih mjera potpore koje su do nedavno bile otvorene u ovakvim slučajevima? Ovakav se oblik trajnog zaposlenja i želio postići uvođenjem 'mjere 1.600', ali čini se da će poslodavci morati odustati od potpore HZZ-a. Ili? Držati osobu na ugovoru o djelu, dok sredstva ne dođu?

Drugo je pitanje zašto Vlada koja je znala što se sprema i koja je sama pripremila rebalans, nije osmislila način za pronalazak dodatnih sredstava ili za rješavanje pitanja novih zahtjeva, odnosno zašto nije nastavila s obradom zahtjeva, nego ih je naprasno ukinula?

Ukoliko su toliko sigurni da će Garanciju za mlade koristiti već od lipnja kao što tvrde, zašto nisu nastavili zaprimati i obrađivati zahtjeve, pustili poslodavce da predfinanciraju doprinose umjesto HZZ-a te im naknadno vratili novac?

Sigurna sam da bi na takav scenarij pristao veći dio poslodavaca koji su ozbiljni i koji korištenjem mjera zaista traže buduće zaposlenike. Zar to ne bi bio dobar test za sve mjere poticanog zapošljavanja, odnosno test ozbiljnosti poslodavaca i održivosti takvog zaposlenja?

Ukidanjem mjere i nonšalantnim izjavama da se radi o 'time-out'-u Vlada šalje nekoliko poruka.

Prva od njih je da ne znaju što znači biti bez posla i što znači preživljavati. Druga je da nisu dobro procjenili rizike relevantne za implementaciju politike mjera aktivnog zapošljavanja jer da jesu, ovo se ne bi dogodilo. I treća da ne znaju kada će zaista dobiti europska sredstva koja će djelomično omogućiti implementaciju mjera koje su u 'time-out'-u jer je Europska komisija dostavljene dokumente ocijenila ne baš najbolje i tražila dorade.

Do trenutka kada navedene dorade budu usvojene, pod uvjetom da budu dovoljno dobre, proći će više mjeseci, a može se dogoditi da novac ne vidimo do početka sljedeće godine, što će ugroziti provedbu svih trenutačno obustavljenih mjera.

I dok svi vidimo da je car gol i što se stvarno događa, on uredno šeće gradom sa svojom svitom koja mu se divi i klanja. Nažalost, ovoga se puta ne radi o bajci, nego o stvarnim ljudima i njihovim životima, a to je nešto oko čega bi se svaki ozbiljan predsjednik Vlade i ministri trebali zabrinuti.