Prije malo više od desetljeća i pol, trojica su se mojih prijatelja i kolega preko noći našla na suprotstavljenim stranama: dvojica su od njih napisala naručenu crnu komediju, a treći je bio novinski kazališni kritičar koji je kao ključni argument da predstava ne samo da ne valja, nego i da je bolno uvredljiva, upotrijebio činjenicu da je splitski HNK premijeru nečega takvog stavio na repertoar taman na 18. studenog, tužnu obljetnicu krvlju natopljnog pada Vukovara i Škabrnje.

Da pojača čitateljski dojam, još je i napisao kako (zli) Hrvati u toj burleski iz stana izbacuju (dobre) Srbe, što je potpuna besmislica, jer u komadu (i u rukopisu, čitao sam, i u predstavi, gledao sam) glupe Hrvate, koji su upali u ispražnjeni susjedni stan odbjegloga glupog Srbina, oficira JNA, iz tako "oslobođenog" stana izbacuju - još gluplji Hrvati. Bilo je to kristalno jasno i iz dramskog teksta i iz same izvedbe, iako je predstava žestoko okljaštrila i pokvarila rukopis. .

Pamfleti kvazipatriotskih uličar

I sve bi se vjerojatno završilo na dvije-tri žešće prepirke u redakciji ili birtiji, da identičnu argumentaciju (poklapanje datuma i pogrešno prepričavanje sadržaja) nisu smjesta prihvatili i specijalci iz konvertitsko-konzervativne bojne kolumnista i domoljuba opće prakse, iako su od predstave vidjeli tek tu kritiku. Pune kible farizejsko-domoljubne žuči izlile su se tad i na zblenuti spisateljski dvojac i na cijeli ansambl i na (zapravo - jedinu ključnu metu!) tadašnju intendanticu splitskoga teatra.

Da skratim: trebalo je skoro cijelo desetljeće da njih trojica, nedužni pisci i tendenciozni kritičar, nanovo prokomuniciraju. Pristojno, ali suzdržano, bez ikakvih naznaka prijateljstva kakvo su ranije dijelili.

Pa se sad pitam: hoće li ovaj raskol, friško izazvan pamfletima kvazipatriotskih uličara i provincijskih bukača koji kazalište shvaćaju jedino kao zabavu, posvađati hrvatske kazališne djelatnike na cijelo desetljeće, ili na manje? Jer do 18. studenoga ima još mjesec i pol, a već se pojavilo nekoliko teatara i individualaca koji su odbili diktat kužne ulice i odlučili ipak igrati na Noć kazališta. Koliko će takvih biti na kraju?

Hoće li oni pasti u nemilost pravovjernih kolega kojima je nekakav autsajderski dopis, pun najsirovijeg šovinizma i straha od umjetnosti, utjerao domoljubni strah u umjetničke kosti? Koliko će takvih teatara, ansambala i pojedinaca bojkotirati prelako iznuđenu odgodu i novi termin, pa otkazati izvedbe 25. studenog, a koliko će ih, i s kakvim objašnjenjem, igrati oba ta petka? Hoće li biti i onih koji neće ništa izvoditi ni 18. niti 25. novembra? I koliko će teatarskih ljudi, s jedne i s druge strane, dugo potom zamjerati kolegama zato što su ovako ili onako reagirali na jedan, budimo objektivni, kriptofašistički pamflet?

Usrdno se ufam da će će se svi kazalištarci (ništa pejorativno - samo mi je ponestalo sinonima za cijelu branšu) u ovih mjesec i pol dana prisjetiti kako su slični apanažirani galamdžije lani uspjeli unijeti nered među filmske umjetnike i ine djelatnike, nered koji do danas nitko ne uspijeva raščistiti; da će im sinuti kako je na sličnu foru do dna razvaljena i javna radiotelevizija. Nigdje nije tako lako posijati sjeme duge kavge kao u okruženju umjetničkih i(li) autorskih taština: na to glavni lutkari i računaju, puštajući u javnost svoje karikaturalne marionete, ružno sklepane ali vješto upravljane i egzistencijalno ovisne o labavim koncima što vise s lutkarskih prstiju, skrivenih u mraku.

Što Hrvatskoj znače Vukovar i Škabrnja, a i to što Škabrnji i Vukovaru znači Hrvatska - to se vidi jednog jedinog dana u godini. Za predstavnike državne vlasti, Vukovar i Škabrnja su donjomrduške pozornice na kojima jednom godišnje napokon mogu igrati pozitivne protagoniste, pravednički patetične heroje koji donose dugo očekivanu nadu i navješćuju pobjedu Dobra nad Zlim. Za Vukovarce i Škabrnjane, pak, oni su razvikana putujuća družina koja im svojim gostovanjem ukazuje posebnu čast i ulijeva ponos zbog kojeg se ne osjećaju zakinutima i manje važnima, pa nek je i samo jednom na godinu. Riječju - teatar.

Obljetničarski teatar sjena

 A nekako, vidite, kako da vam to objasnim, taj obljetničarski teatar sjena meni nikako nije po volji: ne toliko zbog tog jednog dana, koliko zbog sva ona 364 u svakoj godini, kad u Vukovaru i Škabrnji ne samo da nema prodavanja kazališnih iluzija, nego ni većine drugih banalnih komponenti normalnog života u normalnoj članici Europske unije. I zato sam uistinu fasciniran visokom razinom kukavičluka i račundžijstva s kojom se tako olako i brzo popustilo  sirovom šovenstvu koje već četvrt vijeka licemjerno nastoji tuđim dlanovima umiti svoje nelustrirane jugoljubne obraze.

Istinskim ljudima od teatra Škabrnja i Vukovar, ni na tu pretužnu, zauvijek traumatičnu obljetnicu, niti ijednoga drugog dana, nikad neće biti tek kulisa za jeftine scenske efekte i iluzije. Oni znaju da i Vukovara i Škabrnje kao simbola - od mržnje i praštanja, preko zlobe i milosrđa, boli i spasenja, apsurda i junaštva, grijeha i iskupljenja, opominjanja i podsjećanja, do licemjerja i pročišćenja - ima u svakoj dobroj predstavi koju napišu, odigraju ili režiraju.

Onima pak koji to razumiju, ali će se svejedno povinovati uličarskom diktatu, preporučujem da grižnju savjesti isperu nečim ljutim u kakvom narodnjačkom klubu (a ima ih, ima ih, ima ih...) gdje će se te noći, s petka na subotu, opušteno puštati isključivo hrvatski turbo-folk, ništa srpski ili crnogorski. I nitko se od nazočitih neće pritom zabavljati, nipošto, samo će potuljeno piti i piti, jer bit će to noć posebnog pijeteta.

Ili da tu noć provedu kod kuće, uz upaljenu svijeću i javni TV-program skrušeno posvećen obljetnici dviju hrvatskih tragedija, isprekidan tek reklamama trgovačkih lanaca s akcijskim vikend-sniženjima cijena, naravno, mesa i salate. 

*Sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u komentarima objavljenima na tportalu pripadaju autoru i ne predstavljaju nužno stavove uredništva tportala