Jesmo li napravili sve što smo mogli ka pomirenju kojega se deklarativno zaziva, ali objektivno čini malo ili ništa? Neki ne samo da ne čine ništa, nego nepomirenje koriste kao oruđe u svojoj političkoj borbi.

Je li pomirenje vapaj ljevičara, djece cvijeća, vječnih romantika i naprosto nekonfliktnih duša, novih generacija koje se ne bi znale obraniti pa je stoga potrebno stalno ih držati na uzdi nacionalne stege, medijske prezasićenosti ratom, obrazovne strateški usmjerene interpretacije prošlosti, obiteljskom tihom prepričavanju što se stvarno dogodilo….

Pomirenje se ne događa, između ostaloga, jer je za pomirenje potrebno dvoje. Potrebno je da zločinac prihvati svoj čin i izrazi iskreno kajanje zbog učinjenoga. A žrtva biti spremna prihvatiti čin pokajanja i oprostiti.

Da bi se pomirenje dogodilo, potrebne su dakle dvije strane – jedna koja će se pokajati, druga koja će oprostiti. No, što ako, recimo, strana koja je počinila zločin nije spremna na čin pokajanja?

Možda misli da se može izvući bez kazne za svoj zločin jer priznanje znači preuzimanje odgovornosti. Možda smatra kako nije počinila zločin, kako se samo branila, kako je ispravljala povijesnu nepravdu, kako… Kako god bilo, ulazimo u začarani krug međusobnih optužbi, tko je prvi započeo, tko je počinio više zla, tko ima dužnost prvi se ispričati? Tko je žrtva, tko je zločinac? Određuje li to samo sud ili je i svatko od nas sudac u odnosu prema drugima? Beskrajno vaganje vrijednosti moje patnje u odnosu na patnju druge strane je začarani krug u kojem nema pomirenja. U tom odnosu ostajemo vječno zarobljeni.

No, što ako bismo odlučili oprostiti, bez čekanja da se druga strana ispriča? Što ako bismo odlučili oprostiti iz sebičnih razloga, da sami sebe oslobodimo tereta prošlosti, a drugoj strani ostavimo da se sama svojim suočava s vlastitim djelima?

Je li oprost znak slabosti ili snage? Postoji li racionalan razlog za oprostiti? Možemo li oprostiti, a da se druga strana ne ispriča? Možemo li od sebe odbaciti potrebu fiksacije na drugu stranu i sebe osloboditi čak i očekivanja isprike?

Oslobađamo se ovisnosti o spremnosti druge strane da se suoči sa svojim nedjelima. Ne ovisimo o njezinoj razini svijesti, kapaciteta za samokritiku, za objektivno sagledavanje same sebe u odnosu na druge.

Mi smo slobodni od čekanja isprike.

Je li oprostiti čin kukavičluka? Je li to nepravda prema žrtvama? Tko može dati oprost? Slabimo li sebe ako oprostimo nekome tko nam je objektivno nanio zlo?

Mi se na obljetnicama sjetimo povijesnih događaja, izgovore se velike riječi, podignu emocije, ali onda život se vrati u neku kolotečinu. I to je sasvim u redu, ne možemo živjeti na uskovitlanim emocijama. Treba nam stabilnost.

U tom smislu, ni oprost se ne može forsirati. Ako niste spremni, jednostavno niste spremni. Ako ne možete oprostiti, u redu. Ne želite, sasvim legitimno. Ne želite se ispričati? U redu. Nosite to sve sa sobom. To je vaše.

Oprost nije legitimacija zločina. Preuzimanje odgovornosti znači maknuti se od zlostavljača, razviti strategije zaštite, osigurati potrebne resurse ali u konačnici, kada to sve imamo, znati se opustiti i živjeti svoj život.

Ako smo fokusirani na agresora, zlostavljača iz prošlosti, zločinca, i dalje živimo u prošlosti. I dalje nismo slobodni. Možemo biti beskrajno jači i snažniji, mogu proći godine, a mi smo i dalje vezani za događaj iz prošlosti jer nam je on u jednom trenutku obilježio život.

Kada je pitanju suočavanje s posljedicama rata u vlastitim zajednicama, moramo ne samo njegovati empatiju i senzibilnost za žrtve nego razviti programe podrške koji će biti namijenjeni različitim kategorijama stanovništva i prilagođeni njihovim dugoročnim potrebama. Državi cilj treba biti osnažiti pojedinca, a program oporavka ratom pogođenih područja, u nekim slučajevima cijelih država, trebao bi uključivati stručnu psihološku pomoć širokoj kategoriji stanovnika. Cilj treba biti jačanje unutrašnje otpornosti svakog pojedinca, ne liječenje posljedica. Cilj treba biti oslobađanje pojedinaca, ne njihova trajna ovisnost.

I da se vratimo na raniju temu oprosta. Oprost ne znači zaborav. Oprost ne znači opravdanje za počinjeno zlodjelo. Ne znači ni odustajanje od ljutnje zbog onoga što vam je učinjeno niti odustajanje od traženja pravde pravnim putem.

Oprost je novi početak. On je put, ne čin. Oprost je put slobode življenja u sadašnjosti, a ne u prošlosti. I ne čin ceremonije, nego duboke spoznaje.