Promatrajući ove odluke iz njihove perspektive, postavlja se pitanje kome može biti sporno uvođenje u zakone novog kaznenog djela teškog ubojstva ženske osobe (femicida), istražnog zatvora za kršenje mjera opreza ili obavještavanja žrtve o tome da je onaj koji ju je tukao izašao na slobodu. Što je problematično u povećanju kazni za silovanje? Tko je protiv ukidanja zastare za ovakva djela? Mnogi, zato je odluka Andreja Plenkovića ne samo važna, nego i odvažna.

Nužnost promjene zakonodavnog okvira jasno je vidljiva iz službenih statističkih podataka i problematičnih sudskih praksi. MUP izvještava o povećanju broja ubojstava i kaznenih djela nad ženama u obitelji u prethodnom razdoblju. Istovremeno, analize Ureda pravobraniteljice za ravnopravnost spolova ukazuju na to da se zbog izricanja tek uvjetnih ili novčanih kazni za obiteljsko nasilje većina onih koji su spremni na takav čin osjećaju slobodnim i pozvanim ponoviti ga, često u još okrutnijem obliku.

Brojni dokazi ukazuju na stigmatizaciju i izolaciju žena koje prijavljuju nasilje. Istraživanja također ukazuju na to da je određenom dijelu mladih fizičko nasilje u vezi prihvatljivo – psovka kao oblik argumentacije, a šamar kao iskaz ljubavi sedamnaestogodišnjaka. Analiza sudskih praksi pak pokazuje izrazito slabu povezanost među institucijama koje adresiraju nasilje i izricanje jalovih mjera nasilnicima – za polomljene kosti supruge gule se krumpiri u javnim ustanovama.

U dijelu društva i dalje je prisutna ideja o zadatosti položaja žena u obiteljskim i partnerskim odnosima iz koje proizlazi osporavanje predloženih rješenja. Premda nužne i argumentirane, ove će promjene postati predmet snažnih ideoloških borbi, osobito jer ulazimo u intenzivno predizborno razdoblje. Andrej Plenković se najavljenim odlukama svjesno izložio napadima konzervativnih snaga te će ga optužiti za povlađivanje stranim utjecajima da bi došao do prestižnih europskih funkcija, šurovanje s feminističkim udrugama da bi kupio dio biračkog tijela, konačno uvođenje 'rodne ideologije', koja je započela ratifikacijom Istanbulske konvencije, potvrdu da je zapravo 'lijevi' premijer u 'desnom' ruhu…

U mučnoj političkoj i ideološkoj areni malo tko se brine za ljude, posebice za žrtve. Nema puno onih koji postavljaju pitanja zbog kojih su važna ova rješenja: Kako prisiliti nasilnika koji je pretukao kolegicu s posla da joj se ne približava? Kako osigurati da sestrin bivši suprug plaća alimentaciju kojom kao samohrana majka prehranjuje obitelj? Kakvu kaznu treba dobiti silovatelj naših kćeri? Kako spriječiti da manijak iz ulaza ne ubije susjedu nakon što ju je pretukao već šest puta? U odgovorima na ova pitanja ne bi trebalo biti ideologije, desnih i lijevih, ženskih i muških, konzervativnih i liberalnih pozicija – postoje samo stavljanje žrtve u centar i borba za dobro.

Zakonska rješenja preduvjet su, ali nikako ne i garancija da će do pomaka u suzbijanju nasilja uistinu doći. Bez obzira na brojnost i složenost koraka koji slijede, ovaj je posebice važan i odvažan. Stoga čestitke Vladi RH, Ministarstvu pravosuđa i uprave te članicama radne skupine koja je izradila prijedlog ovih rješenja.