Pred sudom u Haagu počelo je suđenje ratnom zločincu Goranu Hadžiću. Dopisnik državne televizije javlja kako je uvodna riječ tužitelja bila povoljna za Hrvatsku. Činjenica da je jedan nacionalistički krvolok priveden pravdi tako postaje sporedna, a sud, čija svrha je da pokaže kako je svaki zločin – počinjen po bilo kome protiv bilo koga – povreda univerzalnih ljudskih vrijednosti, postaje relevantan samo ukoliko su optužnice o kojima raspravlja povoljne za Hrvatsku. Haški sud tako je pretvoren u neku vrst nogometnog prvenstva gdje se s promjenjivom srećom natječu 'povoljne' optužnice i 'neprihvatljive' presude.

Iz sličnog mentaliteta potječe i tvrdnja da HDZ u Europi ogovara aktualnu vlast. Tvrdnja implicira da država i vlast nisu javna stvar o kojima se može govoriti bilo što i bilo gdje, nego sumnjivo otajstvo čiji kosturi iz ormara smiju smrdjeti samo unutar državnih granica. Zašto neka politička grupa ne bi govorila o 'svojoj' zemlji – ili 'tuđoj', zašto ne? – što god poželi i to bilo gdje? Nisu li smisao i svrha Europske unije upravo u tome da politika svake pojedine države bude izložena na milost i nemilost demokratskoj javnosti čitavog kontinenta? Tek kada se slovačka javnost bez ikakvih ograda i skrupula uključi u političke rasprave u Francuskoj, njemačka javnost u hrvatske političke rasprave, a hrvatska javnost u portugalske, Europska unija postat će funkcionalna i demokratska politička tvorevina. Kamo sreće da je europska javnost pravodobno raspravljala o fiskalnom i kreditnom ludilu grčkih vlasti.

Treći, najsvježiji primjer političkog, ne samo političkog autizma je reakcija jednog saborskog zastupnika na vijest da je u jednoj ličkoj školi (Dnevnik HRT 21. listopada) učenje lokalnog narječja uključeno u školski program. Kaže zastupnik, inače laburist, ne citiram ga doslovno, da ne zna što bi uopće mogao biti važan dio školskog programa ako to nije učenje narječja jer nije valjda važna geografija centralne Kine. Centralnu Kinu očito navodi kao paradigmu nečeg neizrecivo nevažnog. Doista, što su megalopolisi kakvi su Chengdu (14 milijuna stanovnika), Wuhan (10 milijuna), Xi'an (8,4 milijuna), Chongqing (sedam milijuna), Changsha (sedam milijuna), Zhengzhou (četiri milijuna) ili Taiyuan (četiri milijuna) i što je jedna drevna civilizacija i prvorazredna ekonomska velesila spram dirljive ljepote zavičajnog dijalekta? Još otkada je Dobrica Ćosić izjavio da je 'zaostalost naše preimućstvo' nismo bili u prilici svjedočiti takvom, upravo monumentalnom provincijalizmu i takvoj preobrazbi intelektualnog invaliditeta u vrlinu. Primjer je klinički zanimljiv i zato što je uvaženi zastupnik nehotice priznao da domoljubna utopija i nije ništa drugo nego pustara kroz koju se ljudi dovikuju na autohtonom narječju. Pozvavši se pritom na nacionalni identitet, jednako nehotice je uputio publiku na točan zaključak da ta vrst identiteta zapravo počiva na golom i sirovom neznanju. Tim istim samodopadnim neznanjem saborski zastupnik je, opet nehotice, raskrinkao domoljublje kao banalno praznovjerje koje se ne opire samo demokraciji i građanskim slobodama, nego nadasve modernitetu i civilizaciji, riječju, činjenicama koje bi se trebale učiti u osnovnoj školi.

Kao što dijete misli da je samo na svijetu ako dovoljno čvrsto zatvori oči, tako i južnoeuropska domoljublja zabadaju glavu u jastuk 'nacionalnog identiteta', uvjerena da će, ako pod poplunom suverenosti bude dovoljno mračno i zagušljivo, njihove gluposti, zločini i kreditni skandali ostati nevidljivi. Ona pristaju na suživot sa svijetom samo kada se hvale Nikolom Teslom ili Faustom Vrančićem, kada pobjeđuju na sportskim natjecanjima ili kada ustanove da je druga pratilja miss Južne Dakote 'naše gore list'. No, kada se svijet ukaže u obliku univerzalnih moralnih i demokratskih vrijednosti, domoljublja ga dožive kao mistično čudovište čijim bankama, sudovima, građanskim i tržištem slobodama treba pružiti otpor, onaj isti otpor kakav je nekada pružan željeznici, elektrici, pismenosti i higijeni.