Draga Rujana,

iako moja priča nije seksološke tematike i nije ni na koji način jedinstvena, nadam se da ćeš prepoznati razloge da mi odgovoriš.

Imam bolesno srce, bolesnu kralježnicu, bolestan nos, bolesnu ruku – koju ću uskoro operirati i nadasve bolesnu dušu. No da ne ispadnem totalni hipohondar, imam i 54 godine.

Udala sam se gotovo kao dijete, s 19 godina, za svog još uvijek zakonitog kojeg nisam samo voljela već obožavala. Bili smo potpuni siromasi, ali mladi i zaljubljeni odlučili smo izgraditi život, obitelj, dom. Isprva se činilo da ću brakom dominirati ja, no zbog moje prirode i popustljivosti muž je preuzeo kormilo. Kako živimo na selu, uza svoja stalna zaposlenja počeli smo se intenzivno baviti i poljoprivredom.

Nakon pet godina braka rodila sam kćer koja je postala moj novi centar svijeta. Muževa me narav svakim danom sve više sabnjažlavala. No zbog mog naivnog vjerovanja da će se sve promijeniti i da će doći bolje sutra odlučila sam trpjeti. Bijeda, život u kućerku sa zemljanim podom i bez toaleta, ratna depresija, egzistencijalna nesigurnost u svakom smislu, postale su još gore životne činjenice uz – mužev alkoholizam. Nije nas fizički maltretirao, ali su verbalni okršaji postali gotovo svakodnevni. Zbog male sam i dalje nastavila trpjeti. Završetkom rata konačno smo se preselili u novu ( još uvijek nedovršenu ) kuću, našla sam novi posao i muž je prestao piti. No tada su nastali novi problemi – postao je još više zajedljiv, bezobrazan, agresivan i pohlepan. Odlučila sam otići, no nikako bez djetetova pristanka. Rekla je – ne, želi ostati kod kuće. Kad je otišla na studij u Zagreb, financijska situacija u obitelji postala je još teža. Muž je skovao plan za zaradu – ali glavni instrument stjecanja vrijednosti postale su moje ruke. Mukotrpno sam radila doslovce po cijele cjelcate dane.

Bila sam svjesna da je moje dijete na faksu, da joj treba novaca i da se mogu osloniti samo na sebe. I to sam izdržala. Kad je diplomirala, mojoj je izdržljivosti došao kraj. Imala sam srčani udar i jedva sam preživjela. Izgledalo je da je taj događaj ipak dirnuo moga muža i naš se odnos koliko-toliko stabilizirao - više nisam toliko radila, a i on je prestao biti onoliko bezobrazan. Trajalo je to sve do prije godinu i pol dana kad ga je ozbiljno uhvatio drugi pubertet. Frajer je počeo noću izlaziti, družiti se sa djevojčicom znatno mlađom od naše kćeri i – maltretirati me. Kulminiralo je kad me jedne večeri udario i to – u srce. Mislila sam da neću preživjeti. Odselila sam se i odlučila početi iznova. No nakom nekoliko mjeseci njegovih suza, preklinjanja da se vratim, patetike veće od one u bolivudskim filmovima, a i želje da budem u svojoj kući za koju sam prolila hektolitre suza i znoja, a ne u podstanarskoj garsonijeri, ja sam se vratila doma. Danas sam doma, kći ima svoj život, stvari se vraćaju u normalu, muž je relativno pristojan. Niti ga volim, niti ga ne volim - potpuno ravnodušje uz povremene iritacije i strepnje. No ono što me najviše muči je pitanje- zašto? Zašto nisam gradila budućnost sama sa svojim djetetom uza sve neminovne oskudice? Zašto svom djetetu nisam priuštila kućicu s toaletom? Zašto sam trpjela sva ona neljudska vrijeđanja? Zašto ni jedno ljeto svoje mladosti nisam provela na moru, već u mukotrpnom radu? Zašto nikad nismo imali veseo nedjeljni obiteljski ručak? Zašto sam uništila svoje zdravlje?

Čini mi se da nikada neću naći odgovora i da će me ta pitanja doći više živaca i života od ove dosadašnje kalvarije. Molim te da mi odgovoriš, ako ne zbog mene, onda barem zbog mladosti koja bi od ovog mog primjera mogla nešto i naučiti.

D.

Draga D.,

Ti si se očito našla u tipičnoj i nažalost prilično tradicionalnoj ulozi žene – žrtve, požrtvovne majke koja će zbog djeteta i mira u kući progutati sve i svašta, a sada iznureno i ogorčeno izgovaraš isto tako tipičnu rečenicu tipa; '...i to mi je hvala?!'

Jer, kada bolje razmisliš, da se tebi ta žrtva na neki način vratila, da ti je kćer pokazala zahvalnost i razumijevanje za to što si zbog nje prošla, ne bi se ti toliko pitala što ti je sve to trebalo... isto tako mislim da se nisi samo ti našla zarobljena u nesretnoj životnoj situaciji, već i tvoj muž – što naravno nipošto nije izgovor za njegovo ponašanje.

Vrlo je teško odgovoriti na pitanje zašto si se tako ponijela. Mislim da si se prepustila struji da te naprosto odnese predaleko i više se nisi mogla oduprijeti. Jedini put kada si pokušala, brzo si odustala. Kažeš da si popustljiva po prirodi. Ne znam koliko se radi o prirodi a koliko o društvu, odnosno, to je ono vječno 'Nature vs. Nurture' pitanje – da li smo takvi zato što smo rođeni s tim (ili je to Maybelline?) ili zato jer smo na određeni način odrastali, odnosno bili odgajani. Razmisli kakva ti je bila majka, kakav je bio njezin život – možda samo ponavljaš obrazac koji si vidjela u djetinjstvu? Većina ljudi to čini.

Zato je vrlo teško reći koliko posto naše osobnosti dolazi od gena a koliko od životnih uvjeta ili društvenih predodžbi? Na žalost, društvena je predodžba o ženama/majkama upravo slika onoga kako si ti živjela, ali svejedno te nitko nije opjevao niti ti je digao spomenik za pregalaštvo na polju majčinstva, pa čak niti vlastita kćer. Najvjerojatnije ona nije niti svjesna što si sve prošla jer si to gutala u sebi i potiskivala dok nisi pukla i otišla. A onda si dopustila da ti njegovo moljakanje nahrani ego – naravno, razumijem da si željela biti u svojoj kući za koju si toliko žrtvovala, ali opet si se prepustila struji i krenula linijom manjeg otpora koja ti je toliko obilježila život. Također nisi jasno dala do znanja ljudima oko sebe koje su tvoje granice, već si tolerirala kojekakvo ponašanje – ono što bi svatko trebao znati je da drugi ljudi ne znaju gdje nam je granica ako je sami jasno ne pokažemo. Da si sustavno sasjekla verbalno maltretiranje, ne bi nikada niti došlo do fizičkog obračuna. a ako to nisi učinila iz straha, oprosti – onda si ugrozila ne samo svoj integritet, već i onaj tvoga djeteta. I vjeruj mi, u nadi nije uvijek spas.

Nada je istovremeno čovjekov najveći neprijatelj i ono što mu daje snage da izdrži, a tvoja nadanja da će tvoj muž postati bolji tipična su za zlostavljane žene diljem svijeta – nada te je spriječila da odeš a ista ta nada ti je dala snage da izdržiš. Osobno bih otišla, ali nisam naročito popustljiva po prirodi, a osim toga sam vidjela na primjeru svoje majke da se žena može rastati i odgojiti sama svoje dijete ako je potrebno, pa makar u podstanarskoj garsonijeri – dakle, i moja priroda i način na koji sam odrasla učinili su me vrlo svojeglavom i jedino što znam je plivati uzvodno, a da pri tome nisam ponovila obrazac svoje majke – sudbina? Prije bih rekla da sam svjesno odabrala muškarca koji nije tip poput moga oca. Ono što ljudi smatraju sudbinom samo je drugo ime za prepuštanje (osim u slučaju saobraćajne nesreće, rata, zloćudne bolesti ili neke takve katastrofe) – ali i ne donošenje odluke je u neku ruku vid – donošenja odluke. Samo tada se kaže – '...sudbina je tako htjela.'
Najčešće to nije točno, ali lakše je kriviti apstraktnu 'Sudbinu' nego samoga sebe. Zato mi se čini nepotrebnim pretjerano se baviti nečim što je bilo i prošlo. Iz prošlosti u ovom slučaju jedino možeš naučiti lekciju za budućnost.

Nego, kada smo već kod budućnosti, mene zanima što ćeš ti sada napraviti sa svojim životom? Svu energiju uložiti u kukanje nad prolivenim mlijekom ili se kaniš konačno prenuti iz te letargije, prestati se nadati da će se ljudi promijeniti i konačno uzeti svoju sudbinu u svoje ruke? I nemoj mi reći da je kasno i da si stara, jer smo već i na ovom blogu imali pisama od ljudi koji su stariji od tebe a ludo su zaljubljeni, na primjer. I uostalom, ako kćer ima svoj život a prema mužu si ravnodušna, kako bi bilo da sada digneš sidro i počneš ispočetka? Jer dokazala si koliko si jaka, tako da ja niti najmanje ne sumnjam u tvoje sposobnosti i upravo zato smatram da je sada vrijeme da pokušaš nešto učiniti za samu sebe. Iako si bolesna i umorna, moraš biti svjesna da će tvoja sreća ubuduće ovisiti samo o tebi. I vjeruj mi - nisi sebična, ma što ti prigovorili. Vrijeme je da počneš živjeti svoj život, a ne da vječno ispunjavaš očekivanja ljudi oko sebe.

Mislim, možeš ti ovako živjeti do kraja, ali čini mi se da još uvijek imaš realne šanse promijeniti svoj život i početi iznova. Ili se barem baviti nečim što te veseli, bez imalo grižnje savjesti. Posveti se sebi i svom ozdravljenju, to ti je sada najvažnije, a trebalo bi biti i onima oko tebe. I slobodno im to daj do znanja.

I na kraju - naravno da neki ljudi imaju više sreće u životu, a neki manje, ali gotovo svi imaju barem nekakvog izbora. I zapamti, ako i ne odabereš nešto drugačije, to će isto biti – tvoj izbor