Mišići napuštaju brodove koji tonu, a HSS je preko ljeta napustio čak dva partnera – HDZ zbog SDP-a i SDP zbog HDZ-a – podigavši visoko letvicu u standardima političke prevrtljivosti. Za čitatelje Niccolòa Machiavellija nije to ništa neobično: 'Ljudi su nezahvalni, nepouzdani, prijetvorni i himbeni, klone se opasnosti i pohlepni su za dobitkom', lijepo je upozorio Machiavelli svakoga tko se kani baviti politikom
'Ako stranačkim kolegama i koalicijskim partnerima daješ položaje', rekao bi promućurni Firentinac danas, 'oni su uz tebe, nude ti postotak od svojih naknada u nadzornim odborima i svoje glasove u Saboru, ali samo zato što nije na vidiku da ćeš nešto tražiti zauzvrat; međutim, kad ti se primakne nevolja, oni izmiču i propast ćeš ako si se oslonio samo na njihove riječi, taman da su ih ovjerili i kod javnog bilježnika'. 'Kud Ivo, tud i ja', nije rekla samo Jadranka Kosor, nego i mnogi drugi u HDZ-u. Ali kad se Sanader, na svojem tegobnom putu kroz najniže krugove političkog pakla, osvrnuo, ugledao je samo arhitekta i pjesnika Jerka Rošina. A čini se da ni iza Zorana Milanovića nije više gužva. Isti stranački glasači koji su 17. travnja Tomislavu Karamarku dali unisonu podršku, izabrali su 17. srpnja jednoglasno Andreja Plenkovića.
Izdati ili biti izdan – eto to je hamletovska dilema koja muči naše saborske i ministarske akademike i bageriste, liječnike i pacijente, svećenike i grešnike, pravnike i krvnike, veterane i veterinare, SIZ-ovce i kvizovce, suce i kriminalce (i to u istoj osobi), u tom kolopletu u kojem se stranke mijenjaju brže od uvjerenja i uvjerenja brže od stranaka. Nije Beljak jedini pretrčao HDZ-u. Irena Petrijevčanin Vuksanović skočila je s napola poplavljene Hridi na očvrslu HDZ-ovu stijenu; Hrvoje Runtić pobjegao je iz Živog zida u saborski klub Mosta gdje će biti neovisan; istovremeno Ivan Vrdoljak lomi jezik pred ogledalom i pokušava izgovoriti 'HNS' tako da zvuči kao 'HDZ'. 'To je sve normalno', umiruje nas Machiavelli, 'političar ne mora održati zadanu riječ ako mu to ne odgovara – i drugi bi njega izdali ako bi im to odgovaralo'.
Povijest kolebanja
A toga ima dosta, još od nezaboravljenog Bernarda Jurline koji je prvi okrenuo kaput s nenarodne komunističke strane na općenarodnu hadezeovsku. Za neke stranke doznate da postoje tek kad ih je netko napustio, kao kad je ljetos karlovački gradonačelnik Vlado Klasan napustio HSLS i prešao Milanu Bandiću. Bandića je napustila Sandra Švaljek, ali prišao mu je Baldasar koji je otišao iz SDP-a. HSLS je bio napustio i Ivan Čehok, samo da uskoči u HDZ. Moj vršnjak Drago Prgomet napustio je HDZ, a iz Mosta su ga izbacili. Zvonimir Šeparović se iz HDZ-a popeo na Hrast, ali je brzo sišao. Mato Štimac prešao je u Saboru iz HDZ-a Glavašu, a Glavaša je pak napustio zastupnik Dražen Đurović. Teško je pratiti sve te karijere u cik-caku, krugovima i spiralama. Ljubo Jurčić je oscilirao između tako logički povezanih skupina kao što su SDP, Hrvatska ekonomska inicijativa, Stranka umirovljenika, Primorsko-goranski savez i Hrvatska radnička stranka. Gordana Rusak iz koalicije Za premijera 365 Milan Bandić izjavila je da se jednom zatekla u stranci bez predsjednika, za koju nije bila sigurna postoji li uopće, a da se u drugoj zadržala čitava četiri tjedna. Dosta se piše o tome kako zastupnici dobivaju naknadu za odvojeni život. Jedini ljudi od kojih oni žive odvojeno su upravo njihovi birači.
To je zato što se bez birača može uspjeti, ali ne i bez stranke, kao što je pokazao munjeviti uspon i pad Tima Oreshkovicha. Da je umjesto poslovnih izvješća čitao Machiavellija, nikad se ne bi upustio u premijersku avanturu, jer bi ga Talijan mudro savjetovao: 'Vladari koji svojom sposobnošću stječu vlast, teško dolaze na položaj, ali ga lako održavaju; oni koje su na vlast doveli drugi, lako su došli na položaj, ali teško se na njemu održavaju – jer onima koji su ga doveli na vlast nije nikad dovoljno usluga, i u svakom trenutku mogu ga svrgnuti i dovesti nekog drugog.'
Bernardo, Bernardić i Bernardica, Prgomet i Domazet, Jovanović i Milanović, Grmoja i Crnoja, Miličević, Milinković, Milinović i Milošević, Kalmeta, Kajtazi, Juhas i Milas, Mandić, Bandić, Lučić i Lučin, Sinčić, Klinčić, Špika i Šipka – nikome ne smiju vjerovati i nikada nikoga ne smiju zauvijek prekrižiti. Ivan Kovačić drsko je poručio HDZ-ovcima 'Ko vas jebe', a sada s njima sjedi za pregovaračkim stolom; Marijana Petir bila je ne tako davno dobar sluga SDP-ovskih gospodara, a sada viče, tako da je se čuje skroz iz Bruxellesa, 'Vjera u Boga i seljačka sloga'. Nismo mi Engleska gdje se mjesto u stranci nasljeđuje, nego Balkan Jugoslava Stajkovca, predsjednika općine Aleksandrovac, koji se nakon sedam stranaka skrasio u Srpskoj radikalnoj stranci, iz koje je pak izašao Nikola Špirić da bi potom u Republici Srpskoj osnovao Demokratsku stranku, nakon godinu dana prešao je u SDS, pa u PDP i sada je u SNSD-u. Valjda će više i u PM.
Tangenta uspona i pada
A teško je opstati u svakoj stranci. 'One stranačke kolege koji ti daju podršku', savjetovao bi Niccolò Machiavelli novog čelnika hrvatske stranke, 'a nisu grabežljivi, valja ljubiti i poštovati. One koji ti podršku ne daju, ali su kukavice ili malodušni, možeš iskoristiti. Ali onih koji ti ne daju podršku, bilo iz računa ili častohleplja, moraš se čuvati kao da su ti otvoreni neprijatelji'. I zato se u strankama sa svakim novim predsjednikom uspinje i pada, neke zvijezde tamne, neki mrtvi oživljavaju, iz stranaka se izlijeće i ulijeće, i putanje političara se tangiraju i sijeku u nekim novim kutovima, katkad vrlo oštrim, ali uglavnom sasvim tupim.
Suosjećajmo zato s političarima. Dugo se već pitam zašto iza njih uvijek netko stoji kad ih snima televizija. Sada znam. Traži mjesto na leđima kamo će zabosti nož.
