Draga Rujana,

Javljam se jer više ne znam što da radim.

U ranim dvadesetima godinama sam, uspješna sam na fakultetu, imam mnogo hobija u kojima uživam, obitelj koja me podržava, prijatelje, dobro izgledam, vesela sam osoba, naizgled vodim savršen život.

Ne smatram se velikom zavodnicom, ali uvijek sam imala ponude. Od svoje petnaeste godine imam dečke. Svakog dečka sam ostavila nakon što sam postala nezadovoljna u vezi. Međutim, dok sam bila u predzadnjoj vezi (koja je bila pri kraju s obje strane, iako, s obzirom da sam ja bila ta koja je prekinula, ispala sam najveća ku*ka), upoznala sam jednog dečka koji me potpuno osvojio. Pripadao je svijetu kojem sam i ja željela pripadati (nije tu bila stvar o interesima, nego je on jednostavno bio moj prototip muškarca s kojim želim biti) i u biti sam se prvi put bezglavo zaljubila.

Bivšeg dečka sam ostavila zbog njega (nije mi bilo previše krivo jer ni taj bivši nije bio presavršen da bi ga žalila). Taj novi dečko je bio stalno oko mene, trudio se i ja sam bila na sedmom nebu…

Naravno, dok me nije uhvatio.. Počeli smo hodati, ali ja sam se stalno osjećala manje vrijednom zbog njegovog ponašanja. Nije me uključivao u svoje planove, nikad me nije zvao sa svojim prijateljima (upoznala sam ih, naravno, i par puta izašla s njima). Nije stvar da se on mene srami, ili tako nešto, jer me u roku odmah upoznao i s roditeljima i s prijateljima, ali je ostalo na tome. Uvijek je on sebi bio na prvom mjestu. S obzirom da sam s vremenom počela osjećati jaku grižnju savjesti jer sam prevarila bivšeg dečka i ostavila ga, podsvjesno sam novog opravdavala jer sam to kao zaslužila..

On svaki vikend izlazi van sa svojim prijateljima (koji su naravno svi slobodni i prenezreli), dok se sa mnom viđa uglavnom kod kuće. Nema tu sad nekog barenja cura pa da on zato ne izlazi sa mnom nego s njima, to je više ona dječačka zezancija s prijateljima (tipa jackass) i oni su sebi najbolji i svi ostali su glupi. Često se sretnemo vani i ostanemo skupa. Znam i da me želi, seks nam je dobar, iako je i tu i tamo sebičan. Stvar je u tome da uopće ne poštuje moje želje, radimo uvijek sve što on želi. Bude me sram kad sve moje prijateljice izađu s dečkima, jer sam ja uvijek sama. Svi su mene počeli smatrati muškarcem u vezi jer ja naravno ispred svih glumim da mi popuno odgovara takva veza. On uopće ne poštuje moje prijatelje, ne želi izlaziti s njima.

Ne želim da me se krivo protumači, ja obožavam izlaske s prijateljicama, i ne smetaju mi njegovi izlasci s njegovim prijateljima, međutim, valjda bi bilo normalno da nekad zajedno izađemo. Nisam šutljivi tip, i svaki put kad 'zasere' ja isključim mobitel, ne javim se, pa on moli, plače, zove, onda mu se javim pa se izderem na njega, rečem mu sve što mi smeta, a on to sve tumači na način da ja želim od njega napravit papučara što nipošto nije istina. Naravno, kad shvati da neću preć preko toga, postane predobar, trudi se, naravno sve dok se sve na vrati u normalu.

Isto tako, prijatelje drži na tronu. Kako to obično biva, svi ti prijatelji su uglavnom sebični prema njemu, dok je on za njih spreman sve učiniti. Kad ga razočaraju, onda dođe meni plakati, ali vrlo brzo im sve oprosti.

Inače, u vezi smo sad već 3 godine. 3 godine uglavnom natezanja. Sve to je dovelo to toga da se ja osjećam manje vrijednom, osjećam se kao da ne mogu bez njega, iako sam objektivno gledajući, po svemu bolja od njega.

Počela sam pretjerano izlaziti, znam svih u baru (treba mi potvrda drugih ljudi očito), ne napušta me osjećaj da ako propustim neki izlazak da ću propustit ne znam što, cijelo vrijeme gledam gledaju li me drugi dečki da se uvjerim u svoju poželjnost. Postala sam iskompleksirana, iako nisam zakinuta ni u kom smislu.

I znam da mi je najpametnije ostavit ga jer me ne zaslužuje, ali to mi je postalo preteško. I uvijek mu nekako popustim. I onda se nakratko osjetim bolje, međutim, ubrzo se jadan osjećaj vrati kad promislim da mu sve opraštam.

Realno gledajući, on nije loš momak, napravit će mi uslugu, ne vara me (mislim, nikad ne znaš, ali stvarno sumnjam), on je jednostavno prenezreo za mene. I ja cijelu ovu vezu pokušavam sve napraviti da on napokon počne mene doživljavati, poštovati, i na kraju sam postala opsjednuta njim i više ne znam kud, kamo…

On me uopće ne želi saslušati i brani se da mi ništa loše ne radi, ali da on voli svoje prijatelje i da se pomirim s tim. Ja više ne znam je li to ljubav ili opsesija, pretpostavljam ovo drugo jer sam preljuta i preogorčena zbog svega. Znam da sam ja kriva, a ne on, jer mu dopuštam takvo ponašanje. Bojim ga se ostaviti jer ne želim da bude sretan bez mene (zatrovana sam). Ne mogu se othrvati osjećaju da sam manje vrijedna. Objektivno znam da to nije istina, i objektivno znam sve što mi je činiti, ali unutra u sebi, sam postala prejadna i uznemirena, i samo mi treba da me zagrli bez obzira što me veza
ne ispunjava.

Help

Klinčica

Draga K.,

Za početak, podsjećam te na slučaj gospođe iz pretprošlog bloga….

Ona je možda ti od jučer a ti si ona od sutra, kužiš?

Sve si lijepo stavila crno na bijelo, jasno ti je što ti je činiti, sama si sebe poprilično dobro dijagnosticirala, ustanovila da si zatrovana, da ti je narušeno samopouzdanje, da si ovisna o njemu, nabrojala si sve svoje osjećaje a da riječ ljubav nigdje nisi niti spomenula…..a seks?

'On je tu i tamo sebičan…uopće ne poštuje moje želje…' – to nemam živaca niti komentirati…

Bojim se da je tvoj slučaj klasika – ne želiš biti sama, iako si zapravo većinu vremena – sama. Tragaš za potvrdom sa strane, pa je možda samo pitanje vremena kada ćeš je i naći u dovoljnoj mjeri da prevariš i ostaviš ovoga dečka zbog kojega si prevarila i ostavila onoga….

Kažeš da stalno imaš dečke – od svoje petnaeste. Po meni je vrijeme da malo budeš sama. Jer bojim se da su ti kriteriji za nalaženje dečka prilično narušeni i da bi mogla samo naći još lošijega jer ti je sposobnost procjenjivanja trenutno – pa eto – nikakva.

Pozabavi se malo sobom, poslom, studijem – ili već nečim što voliš i prestani stalno tražiti potvrdu u muškim očima – bitno je da samu sebe zavoliš i naučiš poštovati pa ti se neće događati da ostaneš/budeš s nekim tko te očito dovoljno ne poštuje samo zato jer ne želiš da on bude sretan s nekim drugim! Inače, taj dio je malo bolestan, ozbiljno.

Ali ti to znaš.

A oni njegovi prijatelji koji te toliko živciraju? Oni su tu da njemu pruže potvrdu jer nije muškarac nego nezreo klinac pa se i on osjeća nesigurno – zato i ne želi među tvoje prijatelje jer je kukavica i ne zna se nositi s novim ljudima i novim situacijama. Baš kao i ti, Klinčice. Jer da nije tako, odavno biste se okanili ćorava posla i rastali. Ali iz nekog razloga ljudi radije žive u istom sranju nego u neizvjesnom stanju. Neka ti priča gospođe D. s početka teksta bude mač nad glavom, pa da vidiš kako ćeš mrdnuti dupetom.

Možeš ti i bolje, vjerovala ili ne!