Među sukobima u vlasti najzanimljiviji su oni u SDP-u, no reakcije na pokušaj ministra Jovanovića da (opet) progura izmjene Zakona o znanosti kroz Sabor zbunile su mnoge promatrače. Kako mediji uglavnom objavljuju navijačke tekstove, vrijedi objasniti o čemu je riječ. Za početak, važno je znati da bivši ministar znanosti (SDP-ov zastupnik i profesor) Gvozden Flego hvali mogućeg ministra Nevena Budaka (premijerovog savjetnika i profesora), a oštro kritizira sadašnjeg ministra Željka Jovanovića. Potpuno su iste ratove s profesorima i zastupnicima, međutim, vodili i HDZ-ovi ministri znanosti Dragan Primorac i Radovan Fuchs, također bez pretjeranih pokušaja pregovaranja kao alternative ratovanju, a pritom je dr. Primorac, premda loš ministar, bio najpopularniji u Sanaderovoj vladi... Usputno, riječki medicinar Jovanović izabran je za docenta na osječkom sveučilištu, gdje je profesorom postao i splitski medicinar Primorac.

Pravila, pravila, u crno nas zavila...

Stranačko opredjeljenje u znanstvenoj politici, dakle, nije bitno, baš kao ni ideologija. To najbolje znaju ljudi s filozofskih fakulteta, gdje funkcionira skladan brak desnice i ljevice, u kojem ljevica glasno viče, a desnica upravlja. Mislim da je to moguće samo zato jer je naša znanost prava Jugoslavija u malom. Doduše, na njenom čelu nije seljački sin koji voli maserke i kubanske cigare (a na sastanke dolazi s pudlicom), no drugi simptomi Jugoslavije itekako se vide.

Evo, pravila se histerično mijenjaju, baš kao zakoni i njihova provedba u Jugoslaviji, a znanosti su nužni stabilni uvjeti rada. Ne šalim se: otkako radim u znanosti više puta su uvodili i ukidali znanstvene novake, ili ih izjednačavali s asistentima; bili su ukinuli popis časopisa za objavljivanje, potom su ga nenadano vratili; godinama su bodovali recenzije i prikaze, potom su to bez najave prestali činiti; promijenili su postupak napredovanja u mojoj struci usred mog zadnjeg izbora; tek od prije par godina boduju doktorate (ali ne u svim humanističkim granama), a uvođenjem bolonjske reforme prvo su skratili starijim asistentima rokove za doktoriranje, pa ih opet vratili na staro, i tako dalje, i tako dalje. I sve to prije novog pravilnika oko kojeg se nedavno razbuktao isti sukob koji plamti i oko zakona! A službeni je stav moga ministarstva da se dugo ništa nije mijenjalo, pa je krajnje vrijeme da se učmali sustav protrese. Ja, međutim, imam morsku bolest od protresanja i htio bih da se znanost napokon smiri na par godina. Možda bismo svi trebali popiti čašicu domaćeg prošeka da to postignemo?

No, umjesto prošeka, znanstvene vlasti donijele su novi pravilnik za napredovanja, ali su ga odmah i izmijenile. Nakon toga, a prije već najavljenih dopuna, ministar je najavio ‘daljnja poboljšanja’ pravilnika. Dalje neću nabrajati, ali ću s vama podijeliti najluđi događaj iz ove serije: prije par godina je poslodavac (moj fakultet) odlučio sve svoje radnike prisiliti na štrajk (pardon – ‘obustavu rada’) kako bi pritisnuo ministarstvo. Sada mi je to malo smiješno, ali je pitanje vremena kada će netko opet snažno napasti na osobne slobode, a sve u ime zajednice. Trebam li objašnjavati zašto me to podsjeća na Jugoslaviju? I to na Jugoslaviju kasnih 1940-ih i 1950-ih.

Doviđenja u sljedećoj reformi

Nadalje, Jugoslavija je imala republike i pokrajine koje su se natezale i cjenkale oko proračuna i zakona, a naša znanost ima polja, grane i institucije, pa nije svejedno tko je iz medicine, tko iz umjetnosti, a tko iz humanistike; tko je s Instituta Ruđer Bošković, a tko s Pravnog fakulteta u Zagrebu. Ako je vjerovati medijima, nije svejedno čak niti to tko je iz Rijeke a tko iz Zagreba, premda bi u znanosti čak i državne granice trebale biti nebitne. Dobro – znanstvena politika podsjeća na parlament Jugoslavije i Centralni komitet Saveza komunista, s puno velikih riječi i sitnih koalicija. A ima li to posljedice slične posljedicama podjela u Jugoslaviji? O da... Prije svega, sustav znanosti efikasno je paraliziran, u stalnom iščekivanju slijedeće reforme. Ne bavimo se promišljanjem promjena i prilagodbom Evropi jer su nosioci znanstvene politike zatvoreni u svoje žanrove i folklor. Samo zato ne vodimo računa o tome zatvaramo li našim tipom politike vrata asistentima koji bi htjeli biti docenti i studentima koji bi mogli biti dobri asistenti, a čak ni asistenti i studenti kao da se ne uzbuđuju pretjerano oko toga. Ako znanost završi kao desert u nečijem obroku nitko nam drugi neće biti kriv, jer se jednostavno nismo odupirali kada su nas uprezali u kola dnevne politike, baš kao što smo (kad bijah premlad da bi me itko slušao) odšutjeli uvođenje tržišnih principa u znanost bolonjskom reformom. Znate, u to se vrijeme čak i na filozofskim fakultetima slijepo vjerovalo da tržišni principi uvijek vode blagostanju gdjegod ih primijeniš.

Kakve su nam, dakle, perspektive? Odnos među granama znanosti naliči odnosu među jugoslavenskim republikama pred propast te države. Premda ne očekujem krvave sukobe među znanstvenicima, ne nadam se previše ni plodnom radu na zajedničkim interesima. Iskustvo je baš nezgodna stvar – svačemu te lošem nauči.