'Zašto baš sada?', pitala me prijateljica, pomalo zabrinuto, kada sam rekla da krećem s pisanjem ovih eseja. 'Ne znam točno, ali osjećam da moram', izbacila sam kao prvi odgovor, ne smanjujući konfuziju u njenoj glavi.

'Znaš li da je pisanje jako intimna stvar?', nastavila je u istom tonu. Ali na to sam odgovorila spremnije: 'Mora biti'. Jer ako to što pišemo nije intimno, ako nije iz iskustva, kako to onda može biti istinski vrijedno? Sve vrijedno, nosi određenu težinu. Tako je formula života posložena. A ako želim da ove riječi prenose neku vrijednost, ne smijem očekivati da mi to dođe lagano. Pisanje je teško, iako mi nepisanje sada zvuči još teže.

Za sve koji čitaju, moja kolumna neće biti nahranjena esejima o financijskoj industriji, a pogotovo ne aktualnostima. Toga ima dovoljno. Probat ću pisati o stvarima koje sam direktno iskusila, o principima iza stvari za čiji rok trajanja vjerujem da nadmašuje duljinu zadnje krize ili nadolazećeg trenda.

Ovo što pišem, zamislila sam kao seriju poslovno-privatnih eseja o osobi, o ženi, o geeku, o operativnom mozgu sa ljubavi za sve ljudsko, koja se trenutno nalazi na čelu banke. To sam ja, to je bitan dio mog životnog iskustva i to ne mogu ignorirati. I za kraj ovog podužeg uvoda, dok sam u poslu jako ambiciozna, u pisanju nemam tu ambiciju. Ne tražim veliku publiku. Ali ako i jednoj osobi moje dvojbe, zaključci, priče i principi budu od koristi, značit će mi (slobodno mi javite). Tako da, hvala ti čitatelju, ako si došao sve do ovdje.

***

Sve eseje sam odlučila poredati u jednu kolumnu, i to pod nazivom dijela mozga koje na hrvatskom zvučio grozno (žuljevito tijelo), a koji neurološki i simbolički ima golemu važnost.

Taj dio mozga neurolozi zovu 'corpus callosum' i služi kao most između lijeve i desne moždane polutke. A sada, slijedi pojednostavljenje radi kojeg bi me oni mnogo upućeniji mogli prozvati, ali za mene, simbolička snaga tog pojednostavljena nadmašuje potrebu za neurološkom preciznosti sljedećih navoda.

Lijeva moždana polutka se, ugrubo, smatra u većoj mjeri odgovornom za procese koji spadaju u kategoriju linearne obrade informacija. To su formalna pravila jezika, matematike, logike, dakle, inžinjerning i programiranje. Desna moždana polutka pak, u većoj mjeri se smatra odgovornom za one manje linearne procese, a jače je utemeljena u vizualnom jeziku. Recimo umjetnost, kreativnost, dizajn.

Corpus callosum je most koji spaja jedno i drugo.

I dok on u većine ljudi funkcionira sasvim normalno, moje duboko uvjerenje je da kao društvo, a onda i kao poslovno okruženje, blokiramo prijelaz informacija preko tog mosta i učimo ljude razmišljati samo jednom polutkom. To je velika nepravda koja smanjuje užitak života, a ujedno i učinkovitost pojedinca.

Nitko normalan od nas ne bi pristao na operativni zahvat koji bi nam umrtvio jednu polutku, zar ne? Pa kako smo došli do toga da nam akademsko i korporativno obrazovanje to čini?

Moja teza je sljedeća: Oni koji su u osnovnoj školi bili sjajni u matematici ili jeziku i gramatici, birali su ili smo ih slali u matematičku ili jezičnu gimnaziju, a kasnije i neki, često tehnički faks. U tom procesu, samim odabirom predmeta ih se “odcjepljivalo” od sposobnosti desnog mozga.

Nakon fakulteta, negdje na svom inžinjerskom, financijaškom čak i pravnom poslu, ti pojedinci okruženi su kolegama s tim istim razvojnim putem. I samim time, nastavila se jačati njihova lijeva polutka. Barem ako se sjetim svog odrastanja, svaka majka bi htjela da joj je djete bilo dobro u matematici! Za njih se smatralo da nema straha.

S druge strane, oni koji su u osnovnoj bili slabi u matematici, ali su recimo super opažali, crtali, pisali pjesmice, za njih smo bili već zabrinutiji. Oni mogu ići u opću gimnaziju ako su imali bolje ocjene, ili neke od škole primjenjene umjetnosti, završavajući na umjetničkim, društvenim ili humanističkim usmjerenjima.

Takve osobe, pogotovo one kreativnije, empatičnije, često ne dobiju dovoljno strukturiranu edukaciju o 'linearnim' vještinama. Dapače, čak i razviju određeni otpor prema tablicama, možda čak i financijama, svemu što ima brojeve. A naravno, kasnije na poslu, u recimo nekoj kreativnoj agenciji, okruženi su ljudima sličnog razvojnog puta.

Jačanje razlike između tih 'lijevih' i 'desnih' nam ne koristi. Danas, kada moramo stvarati tehnologiju koja stvara lijepo ljudsko iskustvo, kada radimo chatbotove koji razumiju tvoje raspoloženje, kada svaka linija koda moda biti u sjajnom dizajnu, čak kada i podatkovna znanost mora biti pitko vizualizirana, kada svaka riječ, čak i one pravne, moraju biti psihološki prikladne i razumljive, danas je vrijeme da se ponovno otvori most između lijeve i desne polutke i da informacije unutar svakog od nas krenu curiti sa jedne strane na drugu.

U takvom svijetu, optimizirati svoje znanje samo prema jednoj moždanoj polutci mi se čini kao da u nas u košarci uče igrati jednom rukom. Baš zato što sam to primjetila, baš zato što je moja filozofija pomoći sebi, ljudima, odjelima i organizaciji, funkcionirati spanjanjem sposobnosti lijevih i desnih polutci, želim moju kolumnu posvetiti tom simboličkom mostu između njih, corpus callosum. Ta tema će se provlačiti u svim idućim esejima.