Silno me fascinira kako se neke stvari na javnoj televiziji stilski nisu promijenile više od pedeset godina. Konkretnije rečeno, baš sam gledala program koji je HRT bio pripremio u povodu obilježavanja 25. godišnjice međunarodnog priznanja Republike Hrvatske i nisam primijetila neku bitnu razliku od sličnih takvih programa kakvi su se prikazivali u bivšoj državi. 

Prije bi nam, doduše, na svečanim koncertima (koji su se tada zvali svečane akademije) zborovi pjevali himnične i tugaljive partizanske pjesme, danas nam pjevaju himnične i tugaljive domoljubne pjesme, prije su se stričeki koji su dolazili na takve proslave s medaljama na prsima zvali borci, danas se zovu branitelji, ali sve je ostalo više-manje isto. Drugim riječima rečeno - dosadno.

Razočaralo me to dosta, moram priznati, jer se negdje u 'Labirintu' prošli tjedan, u nekom prilogu o nadolazećoj obljetnici našao i jedan zabavniji moment - netko je negdje bio izvukao presmiješnu snimku trash pjesmice 'Danke Deutschland' koju je u povodu njemačkog priznanja Republike Hrvatske pjevala Sanja Trumbić, što je bio vjerojatno najbizarniji trenutak pop-domoljublja devedesetih, pa sam se ponadala da će netko možda, uz sve obavezne elemente, prisjetiti i tog dijela medijske borbe za domovinu, što bi - osim što bi bilo povijesno točno, bilo i zabavno, ali ne, bože sačuvaj. 

HTV je ipak odabrao program u povodu te obljetnice osmisliti tako da ga nitko ne gleda. Ili da što bolje zaspe uz televizor. U subotu je prvo Mislav Togonal imao posebnu emisiju posvećenu godišnjici priznanja, koja se sastojala uglavnom samo od toga da je s gostima - Piculom, Stierom, Ramljakom i Granićem - u studiju mrmorio o hrvatskoj vanjskoj politici jučer, danas i sutra s minimumom priloga ili nekakvih ilustracija, tako da je cijela posebna emisija nalikovala nekakvoj obiteljskoj proslavi rođendana ili godišnjice na kojoj četiri vremenšna strica gnjave prisutne pričama o svojim slavnim danima te napomenama da danas više ne možeš tako.

Druga glavna točka obilježavanja godišnjice priznanja bio je svečani koncert 'Moja domovina', tj. njegov prijenos iz Koncertne dvorane 'Vatroslav Lisinski', koji sam doista imala najbolju namjeru gledati, ali sam opetovano padala u san uz njegovu atmosferu karmina i preozbiljne publike prepune velikodostojnika s državnog vrha.  U redu, jasno mi je da se na proslavi neke državne obljetnice ne može sad organizirati rave ni deset cirkuskih akrobatskih točaka, ali cijela atmosfera obilježavanja obljetnice na HRT-u zbilja je bila takva da nitko živ iz nje ne bi mogao pomisliti da se itko toj godišnjici raduje. Mnogo je više bacala na obavezan prigodni sat razredne zajednice ili na neku, božesačuvaj, komemoraciju. 

Jedini koliko-toliko dinamični moment bile su dvije prigodne 'Teme dana', u kojima se razgovaralo prvo s braniteljima, a zatim s mladima i stručnjacima, a za blago začudan TV-kalendarovski trenutak očito su bili zaduženi oni koji su odlučili reprizirati filmić 'Put do priznanja', koji je krajem 1991. bio sastavio Denis Latin, a koji je u nedjelju navečer, nakon koncerta, sa svojom glazbom, grafičkim elementima pa i retorikom tipičnom za to doba izgledao kao pogled u nečiji stari foto-album.

Sve je bilo tamo - i mlade face političara koji su danas vrlo sijedi ili pokojni, i poznate pjevačice u bluzama kolosalnih jastučića pod ramenima koje daju izjave o višestranačkim izborima, i legendarne ratne snimke s obadva, obadva, oba su pala i Hans Dietrich Genscher. Eh, da, i na Trećem su nam programu još servirali dva arhivska dokumentarca - 'Put u hrvatsku neovisnost' i 'Prvi hrvatski predsjednik', što je, s obzirom na prirodu Trećeg programa valjda formalno gledano okej, ali... zar je to doista jedino?

Uglavnom, jedan stilski zastarjeli arhivski filmić bio je jedina koliko-toliko zabavna točka programa prigodom obilježavanja 25. godišnjice priznanja i iako ZNAM da obilježavanje važnih datuma iz povijesti The Domovinske The Državnosti nije nužno povod za huja-haj ludovanje, činjenica jest da su se toga dana prije 25 godina ljudi radovali. Jest, danas možda nemaju previše razloga, odnosno, unatoč mirnijem dobu i manje stradanja na ratištima - imaju manje nade i vjere u budućnost, no s nečim bi se ipak trebala obilježiti i atmosfera tog sretnog događaja. Pa makar i prisjećanjem na bizarne štiklece kao što je bio 'Danke Deutschland'. Fakat bi bilo vrijeme da ga HTV prestane skrivati kao zmija noge jer ovakva smrtna ozbiljnost i dosada nije baš nešto što bi osvjetlalo obraz HTV-u.Dapače, sve to pokazuje da na toj prisavskoj kući u zadnjih pedesetak godina valjda samo snimatelji, grafičari i slično tehničko osoblje prati nekakve trendove, inovacije i smišlja nove, kreativne formate. Većina ostalih 'osmišljavača programa', pogotovo ovog prigodničarskog, bez imalo samopropitkivanja dere po istome stilu kakav se njegovao i kada se za Dan mladosti puštao prijenos sleta iz Beograda. Ali bitno da mi imamo Hrvatsku radio-televiziju.