Zlatno doba filmske kritike je odavno gotovo. Nekad, točnije pedesetih godina prošlog stoljeća, bilo je moguće da mladi i nabrijani Francois Truffaut napiše jedan tekst i njime potrese cijelu francusku kinematografiju, ljudi su čekali da vide što će o filmu reći Pauline Kael prije nego ga odluče vidjeti, a imena poput Andrea Bazina, Mannyja Farbera i Alexandera Walkera su se znala daleko izvan filmskih krugova. Danas je vjerojatno jedini filmski kritičar za kojeg zna velik broj ljudi stari Roger Ebert, inače prvi čovjek koji je dobio Pulitzerovu nagradu za svoje pisanje o filmu.

Ebert je dugogodišnji kritičar Chicago Sun-Timesa, na čijoj se stranici može naći arhiva svih njegovih tekstova. Široku slavu je pak stekao svojim pojavljivanjem na televiziji, godinama u tandemu s kolegom Geneom Siskelom, u emisijama u kojima su se ta dvojica kritičara svađala o novim filmovima, na kraju ih ocjenjujući palcem dolje ili gore. Roger Ebert, inače rođen 1942. godine, proteklih nekoliko godina nije imao previše sreće sa zdravljem. Rak mu je dijagnosticiran početkom 2002, što je u međuvremenu dovelo do toga da mu liječnici amputiraju cijelu donju vilicu pa je izgubio sposobnost govora. Zato je počeo pisati sve više te ima vrlo aktivan blog, svakodnevno se oglašava na Twitteru, i dalje piše filmske kritike, a u Americi je nedavno objavio i memoarsku knjigu 'Life Itself' (u nakladi kuće Grand Central).

S obzirom da je cijeli život pisao o filmovima, ovoga se puta Ebert odlučio pozabaviti samim sobom, prisjećajući se djetinjstva u Americi koja je tada još bila puna otvorenog rasizma. No kao dječak Roger Ebert to uopće nije primjećivao, nego je proveo idilično djetinjstvo u gradiću Urbana u Illinoisu, tek kasnije shvaćajući da je živio u segregiranom društvu. Cijeli 'Life Itself' je tako sastavljen od dva suprotstavljena spisateljska impulsa: s jedne strane se stari i bolesni Ebert nostalgično prisjeća dobrih starih vremena, da bi ih onda dekonstruirao mudrošću čovjeka koji je mnogo toga naučio, iskusio i preživio.

Jedna od tih mudrosti jest i da se u 'Life Itself' ne bavi toliko filmovima i Hollywoodom, nego mračnijim periodima vlastitog života. Ebert opisuje svoju borbu s alkoholizmom, bliska prijateljstva koja su ga zauvijek obilježila te ljubav koju već desetljećima dijeli sa suprugom Chaz, koju opisuje kao 'najveću činjenicu mojeg života'. Naravno, za kritičara koji odlično poznaje filmsku industriju 'Life Itself' je i prilika da se pohvali svojim druženjem s Robertom Mitchumom (koji je Ebertov omiljeni glumac) te poslijepodnevima koja je provodio raspravljajući s Martinom Scorseseom i Woodyjem Allenom.

U svakom slučaju, na 448 stranica knjige 'Life Itself' Roger Ebert ne razotkriva samo sebe, nego i sve periode u kojima je živio, što je naišlo na pohvale američke kritike. Tako je The Washington Post knjigu opisao kao 'kombinaciju evokativnih eseja, prelijepo napisanih, koji otkrivaju životni pogled jednog nepopravljivog romantika'.