'Nije mi cilj upirati prstom ili navući bijes titana hrvatske likovne scene na vlastita pleća, iako, znajući njihov modus operandi, to sam već odavno učinila', objašnjava povodom svoje analize dosadašnjih bijenala slikarstva povjesničarka umjetnosti i nezavisna kustosica Sonja Švec Španjol. Namjera joj je, dodaje, bila ispitati jesu li organizatori u posljednjih osam godina svoj posao obavljali kako su obećali prilikom pokretanja manifestacije, odnosno je li proces selekcije i prezentacije autora na bijenalima u zadnjih pet izdanja obavljan transparentno i profesionalno ili ipak postoje neke nepravilnosti.

'O problemima treba ne samo progovoriti i razgovarati već nastojati vlastitim djelovanjem učiniti nešto da se takvo stanje promijeni. Kontinuirana šutnja je ujedno i odobravanje ovakvog djelovanja, što je u konačnici i dovelo do stanja u kojem se danas nalazi likovna i muzejska struka. (...) Strah od 'veličina' i njihova utjecaja doveo je do toga da su oni svoju mrežu utjecaja i pozicija moći proširili do takvih razmjera da je sada doista krajnje vrijeme za djelovanje', upozorava Švec Španjol koju su na istup potaknuli, kako je objasnila, i stalni razgovori s domaćim suvremenim likovnim umjetnicima, prvenstveno slikarima, koji su i sami došli do određenih zaključaka kako funkcionira cjelokupni proces odabira predstavnika hrvatske slikarske scene u sklopu bijenala.

Analizu je dan nakon ovogodišnjeg, petog izdanja manifestacije, objavila na svom portalu PerceiveArt, a tekst je potom na društvenim mrežama izazvao priličan broj reakcija ljudi s domaće likovne scene. Švec Španjol mnogi su pohvalili da je hrabro i argumentirano progovorila o onome što svi već znaju, ali se ne usuđuju reći javno. 'Činjenice su konačno predočene crno na bijelo. Ovo vam je naša art scena!', bio je jedan od komentara.

Švec Španjol u svojoj analizi piše kako je na temelju podataka dosad održanih bijenala slikarstva prosječan broj umjetnika zastupljenih po izložbi 45. Redovito ih je određen broj pozvan, obično do deset autora, a ostali sudionici biraju se javnim natječajem. Na njega se, kako su spominjali sami organizatori, prijavi od 130 do 150 ljudi. Švec Španjol smatra da je u redu da svake dvije godine izbor 40 do 50 umjetnika predstavlja aktualna zbivanja na hrvatskoj slikarskoj sceni, ali kao problem ističe to što se kontinuirano izabire tridesetak jednih te istih autora i pita se je li moguće da ih je u osam godina svega toliko reprezentativnih, pored svih aktivnih slikara u Hrvatskoj.

Podaci, navodi, pokazuju i da dominiraju zagrebački autori u koje Švec Španjol ubraja i one koji su tu rođeni, ali i one rođene u nekom drugom gradu, koji žive i rade u Zagrebu. Izložba, s obzirom na to, nikako nije nacionalna, kakvom su je organizatori prilikom pokretanja najavili i obećali, zaključuje kustosica koja uzrok problema vidi u sastavu žirija. U njemu, kaže, dominiraju aktualni i umirovljeni profesori sa zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti na kojoj radi i potpredsjednik HDLU-a Josip Zanki, a predsjednik HDLU-a Tomislav Buntak je i dekan ALU u Zagrebu.

Švec Španjol u svojoj se analizi, među ostalim, osvrće i na pozvane autore, Željka Kipkea koji je bio pozvan na 1., 4. i 5. bijenalu, Zlatka Kesera (bio na 1., 2. i 4. bijenalu, a na 4. je dobio Grand Prix), Igora Rončevića (1., 3. i 4. bijenale), Zlatana Vrkljana (1. i 3. bijenale, dok je na 2. i 5. bio član žirija) i Zoltana Novaka (1., 4. i 5. bijenale, a ove godine dobio je Grand Prix).

'Apsolutno nitko ne osporava kvalitetu i opravdanost zastupljenosti navedenih umjetnika na bijenalu slikarstva, no postavlja se pitanje – jesu li oni doista jedini eminentni hrvatski umjetnici koji su zaslužili biti pozvani da prisustvuju na izložbi nacionalnog karaktera posvećenoj slikarstvu', pita Švec Španjol.

Za komentar smo se obratili jednom od onih koje kustosica spominje u tekstu, Tomislavu Buntaku, dekanu ALU-a i presjedniku HDLU-a. On nam je pak poslao vlastitu analizu.

'Na bijenalima slikarstva dosad je predstavljeno 115-116 slikara i slikarica, s ponavljanjima sudjelovanja 223 sudionika. Trideset i dvoje slikara i slikarica sudjelovalo je više od tri puta u zadnjih osam godina, vezano uz temeljnu ideju bijenala da se pokuša dati najreprezentativniji presjek slikarske scene kroz dvije godine i promjena koje se događaju. U Hrvatskoj se u HDLU u Zagrebu vodi oko 930 slikara i slikarica uz još stotinjak u drugim društvima, vjerojatno oko 1050-tak što možemo povećati do 1100. U to se ubrajaju svi koji su završili slikarstvo na likovnim akademijama, bez obzira na starost', kaže Buntak i dodaje kako je razlika u broju onih koji su diplomirali i onih koji zaista aktivno slikaju.

'Ako uzmem dvije godine prije moje generacije i dvije godine nakon moje generacije, dakle ukupno pet generacija u kojima se za slikarstvo (na slikarskom i nastavničkom odsjeku) odlučilo ukupno oko 120 studenata u pet godina (14 slikarstvo i 10 na nastavničkom smjeru po godini), iz tih pet generacija na sceni je aktivno i prepoznato nastavilo djelovati, uz redovito izlaganje u vrednovanim i reprezentativnim projektima, sedam slikara i slikarica, što predstavlja oko šest posto. Kad bi taj postotak primijenili na iznesene ukupne brojke od oko 1100 slikara/slikarica, tada bi ispalo da je broj umjetnički aktivnih slikara na sceni oko 70. Da dignemo broj na 110 slikara aktivnih na sceni to je sada 10-tak posto. Dobivamo otprilike broj aktivnije slikarske populacije (vjerojatno se i maksimalni broj kontinuirano aktivnih kreće oko 150-160 ). Ako usporedimo broj zastupljenih kroz bijenale, kojih je oko 115-116, to odgovara računanom postotku. Naravno, do 30. godine je postotak aktivnih nešto viši pa onda počinje padati', objašnjava Buntak dodajući da je na posljednjem Bijenalu 29 sudionika bilo mlađe od 40 godina.

'Kada se iščitavaju imena te grupe mlađih slikara i slikarica, prepoznaju se oni koji su aktualni u medijima i prepoznati u širokoj javnosti kao nositelji scene te još novih sedam do osam imena koji će se u budućnosti, ukoliko nastave raditi, vjerojatno često vidjeti na bijenalima. S obzirom na to da ova izložba predstavlja aktualne i aktivne sudionike slikarske scene, u ovim imenima će javnost prepoznati upravo novu generaciju koja se iznjedrila u zadnjih osam godina. Posebno se mogu uspoređivati imena od bijenala do bijenala i tada se jasno vidi da su ona koja se najčešće spominju izrazito aktivna na sceni i jasno se može pratiti promjena generacija od sudionika Nove slike do Nove figuracije i najnovije generacije', kaže Buntak.

U žiri, tvrdi, biraju one kojima je 'prvenstveno važno promovirati slikarstvo i koji su sami uglavnom aktivni slikari i slikarice'.

'Nevažno je otkud dolaze i jesu li profesori ili ne. Jedan dio kolega ne želi sudjelovati u biranju, jedan dio, naravno, ne želi biti dio žirija jer žele i sudjelovati na izložbi, a radovi se za nju biraju po kvaliteti, a ne po zavičajnoj liniji', kaže Buntak referirajući se na pitanje Sonje Švec Španjol zašto u žirijima nikad nisu eminentni umjetnici izvan Zagreba, a ako HDLU preferira profesore s likovnih akademija, zašto nikad ne angažira one s akademija iz Rijeke, Splita i Osijeka.

'Dosadašnji članovi zaista vole slikarstvo i žele ga promovirati. Kada bi komisija svake godne bila Keser, Seder, Vrkljan odmah bih na to pristao i još bih zahtijevao da budu pozvani autori i da sudjeluju. Bez njih je scena nezamisliva dok god aktivno rade', poručuje Buntak. Kad se govori o studijskom programu slikarstva koji proizvodi najviše aktivnih i prepoznatih slikara i slikarica u Hrvatskoj, dodaje, 'jasno je da je studij slikarstva u Zagrebu daleko najuspješniji' u zemlji 'pa i od trenutka osnivanja drugih akademija'.

'Akademije u Osijeku i Rijeci nemaju studijski program slikarstva, a iz splitske akademije je na sceni ostalo tek nekoliko imena od kojih je najpoznatiji Mitar Matić, iz Rijeke Kunić. Trenutno najpoznatija imena novih generacija slikara i slikarica došli su u više od 90 posto (možda i više) sa zagrebačke Akademije koja sigurno ulaže najviše napora u razvoj studijskog programa slikarstva i pružanja novih mogućnosti novim generacijama, a također i otvaranja puteva za naše diplomante za život na slikarskoj sceni. To se jednostavno vidi po broju i kvaliteti onih koji izlaze. Razmislite malo o imenima pa ćete vidjeti da prvo padaju na pamet bivši studenti zagrebačke Akademije', kaže Buntak.

Smiješno mu je, tvrdi, što Švec Španjol u svojoj analizi spominje Đuru Sedera, u kontekstu toga da je svojedobno sjedio u žiriju bijenala, ali bio i pozvani autor.

'Pozvao ga je organizacijski odbor, a ne žiri. Osim toga, njegova slikarska aktivnost i kvaliteta je neupitna. Bez njega bijenale ne govori o kontinuitetu koji nam on pokazuje, a to je kako je svaki dan biti u ateljeu. Izvanredan umjetnik. Keser, Kipke, Vrkljan. Ako njihovo djelo ne prepoznaje kao relevantno, možemo se zapitati na koji način gleda na slikarstvo i razumije li uopće i voli li slikarstvo', poručuje Buntak i kaže da mu osobno nije ugodna činjenica da sam ne može sudjelovati na bijenalima jer obavlja čitav niz organizacijskih segmenata 'volonterski i besplatno' oko i na manifestaciji.

'Ne znam koji poseban interes, osim promocije slikarstva i odličnih kolega i kolegica, bih trebao imati ili imam. Sjećam se prvog Bijenala, kad je prije otvorenja kolega iz društva, bez da je pogledao, napisao da radimo izložbu da pokazujemo slike Josip Zanki i ja, a onda je slijedilo iznenađenje da ne sudjelujemo. Treba preživjeti sve poteškoće u organizaciji, nedostatak sredstava, posebno za dolazak gostujućih izložbi preko prijateljskih veza. Možemo imena koja se ponavljaju analizirati i tako da im nabrojimo održane izložbe, priznanja i nagrade, javnu vidljivost pa će se pokazati da ih je zaista većina, gotovo svi, jasno pozicionirano kao slikari (i bez bijenala). To govori da smo imali jasne kriterije. Možemo pobrojati i sve kojima smo na bijenalima otvorili vrata kao mladim slikarima i slikaricama s potencijalom. Sretan sam i ponosan na ovaj projekt i zahvalan svim kolegama koji su sudjelovali u povjerenstvima, organizacijskom odboru, međunarodnim kontaktima, savjetima kod postava i sve to besplatno s dobrom voljom', poručuje Buntak.