Pamela Adlon imala je dosta zanimljiv put sa svojom serijom 'Bolje stvari'. Počela ju je, naime, pisati i snimati sa svojim dugogodišnjim prijateljem i kolegom Louisom C.K.-jem, u čijim je serijama i sama glumila Louiejeve prijateljice, supruge, žene u koje je zaljubljen. Suradnja s Louisom CK-jem se i podosta vidjela u prvoj, možda nešto manje u drugoj sezoni serije, gdje je CK čak i samostalno pisao ili režirao neke epizode. Kada bismo se danas, nakon odgledane treće sezone 'Boljih stvari' vratili na početak serije, vidjeli bismo da je tu bilo osjetno više njegova utjecaja, njegova senzibiliteta, smisla za humor i pogleda na život. Nema u tome i ničeg čudnog jer prema onome što smo mogli vidjeti u CK-jevim serijama i nastupima, između njegova senzibiliteta i senzibiliteta Pamele Adlon ima dosta sličnosti. Oboje su u svojim serijama željeli iskreno, bez romantiziranja i stiliziranja, prikazati život sredovječnih glumaca/komičara srednje klase koji se bore sa svakodnevnim životom i, najviše od svega, roditeljstvom. CK-jeva je perspektiva u njegovoj seriji bila nešto mračnija i mučnija, depresivnija, a Pamela Adlon, iako nimalo sentimentalna i gotovo jednako sklona naturalizmu, ipak je tome pristupala s nešto više topline i optimističnog humora. No prve sezone, posebice prve epizode 'Boljih stvari' bile su gotovo kao ženski spin-off 'Louieja', samo bez nadrealizma.

No onda se dogodilo ono što se dogodilo - saznali smo da je Louis CK poprilični ljigo s poviješću ružnog ponašanja prema kolegicama u komičarskom biznisu i Pamela Adlon prekinula je suradnju s njim. U trećoj sezoni 'Boljih stvari' više nema kreativnog CK-jeva doprinosa i to se vidi. Prijelaz, doduše, nije bio osobito nagao - Adlon je već u drugoj sezoni podosta odmaknula od stila koji je bio uspostavljen u prvime epizodama serije, fokusirajući se više na svoju ili, ako baš to tako želimo reći, žensku perspektivu. No treća sezona ove serije, koja je tamo negdje od kraja veljače dostupna i na domaćem HBO-u, definitivno je dosad najautorskija i najviše nam razotkriva umjetnički senzibilitet same Pamele Adlon. Osobno mi se zbog toga ova sezona najviše i sviđa.

Priča se nije mnogo promijenila od prve dvije sezone - i dalje su to isječci iz života Sam Fox, srednje uspješne losanđeleske (namjerno NE pišem holivudske) glumice koja sama odgaja tri kćeri, sada već sve tri tinejdžerke. Ti isječci iz njezina života protkani su usponima i padovima na mikrorazini, brojnim bizarnostima u životu američkih glumica, svakodnevicom sredovječne žene i sukobom generacija. Sam, naime, osim sa svojim kćerima, stalno dolazi u sraz i sa svojom majkom, ekscentričnom, ali sada već starošću vidljivo načetom Phyllis, koja živi u kući preko puta njezine.

U trećoj sezoni Adlon je dobro zagrabila u dubinu života i previranja svojeg glavnog lika. Sam se približava pedesetoj, muče je klimakterične tegobe, ima već i neke zdravstvene probleme zbog kojih mora na kolonoskopiju, u krizi je i profesionalno i privatno jer s jedne strane više ne može podnijeti glupave uloge u filmovima s čudovištima koje joj nude, a s druge strane teško izlazi na kraj s pubertetom svoje srednje i najneobičnije kćeri Frankie. Svakodnevne frustracije pomalo joj se nagomilavaju i Sam na kraju završava na psihoterapiji, koja se pak raspliće u neočekivanom pravcu.

Jedan od razloga iz kojih mi se serija 'Bolje stvari', posebice njezina treća sezona jako sviđa jest to što je ne mogu gledati 'bindžerski', odnosno, rijetko kad imam snage za gledanje više od jedne epizode odjednom. Simpatična Sam, njezine nepodnošljive kćeri i majka, njezin život sa svojim više-manje rješivim problemima i bizarnostima - pri gledanju mi otvaraju previše pitanja, emocija i podsjećaju me na previše vlastitih neriješenih situacija da bih si mogla dopustiti još jednu epizodu tako nečega. Prvo moram 'provariti' ono što sam pogledala u dvadesetak minuta jedne epizode da bih mogla prijeći na drugu.

A tih emocija, neriješenih situacija, pitanja i svakodnevnih ficleka s kojima me Adlon suočava u svojoj seriji je napretek. Tu je suočavanje s prirodnim propadanjem tijela koje dolazi s godinama koje je obradila na barem tri načina - od onoga da je odjednom deblja nego ikad prije, preko klimakteričnog noćnog preznojavanja i nenormalno obilnih mjesečnica, pa sve do kolonoskopije i priprema za nju. Tu je i osjećaj da si kao žena i kao osoba odjednom nevidljiva i da te društvo sve više počinje tretirati kao da si 'obavila svoje' i da ti je sada najbolje držati se što više izvan vidokruga. Ima tu i jedna prekrasna epizoda, u kojoj Samina majka Phylis odlazi na proslavu Uskrsa svojem ljubavniku, u čijoj kući živi i njegova od Alzheimera oboljela žena. Kada na kraju epizode Phylis sjedne u fotelju do žene svojeg ljubavnika i s potpunim razumijevanjem i empatijom zapjeva dječju pjesmicu s tom gotovo potpuno nesvjesnom ženom, sva silina emocija povezanih sa starenjem, zaboravom, nevidljivošću starijih žena - natjerala me da zaplačem. Jer to je upravo ono što ova serija čini - zavlači se pod kožu svakog svojeg lika, zavlači se i pod kožu gledatelja te ondje pronalazi stvari koje možda čak i sami nismo znali prepoznati.

Oni među gledateljima koji imaju djece, posebice samohrane majke, sigurno će se s još malo više boli susresti s prikazom onih trenutaka u životu majke kada joj njezina djeca izmiču, ali ne samo zato što je to prirodna faza odrastanja, nego i zbog toga što Adlon vrlo zorno i kirurški precizno prikazuje i osjećaj nemoći koji se pritom javlja. Možda će mnogi od nas u čudu gledati kako Sam Fox dopušta svojoj srednjoj kćeri da ode od kuće i ne vraća je pod svoj krov prisilom, policijom ili već na neki drugi način, ali čak će i oni koji bi tu prisilu primijenili i ne bi bili tako tolerantni kao Sam morati prepoznati njezin osjećaj da zapravo ne može ništa učiniti da bi vratila kćer jer je dubinski ne razumije. I ne samo da je ne razumije, nego je već i pomalo umorna od pokušaja da razumije sve u svojem životu.

Zbog svega je toga - barem meni - ponekad teško bindžati ovu seriju, lakše se s njom nosim kada si između epizoda dam dan-dva pauze. No iako je tomu tako, iako ona otvara mnoge slojeve između želuca i grla koje se u svakodnevnom životu trudimo držati na uzdi, ova serija ipak nije mučna ni mračna. I to je glavna razlika između Pamele Adlon i njezina pristupa ovakvoj priči te Louisa CK-ja i njegova pristupa. Unatoč svim potresnim, bolnim, neugodnim, pa ponekad čak i naturalističkim situacijama koje prikazuje, 'Bolje stvari' je serija koja govori o ženi koja i dalje vjeruje u te bolje stvari, koja vjeruje da se ljubavlju, prijateljstvom, iskrenošću, dobrom zabavom, humorom, dobrom hranom, umjetnošću kojom je ispunila svoju kuću - može desiti i nešto bolje od sive svakodnevice. Ova serija, drugim riječima, unatoč svojim bolnim momentima, pršti životom. U svojoj trećoj sezoni više nego ikada prije. Nemojte je propustiti.