Ah, Božić! To predivno doba godine kada smo svi tako razdragani da čak i potpunim neznancima na cesti dovikujemo: 'Sve najbolje, suseda!', 'Sretan Božić!' i 'Dve debrecinke, germknedla i crno kuhano!' Divno je to doba godine, kada nam se objavljuje Bog, Bozanić i Mariah Carey, i televizijski program pritom doista nije najvažniji. Bavimo se mnogo bitnijim stvarima. Neće nam urednik zabavnog programa smućkat bakalar bianco. Niti će nam Charlton Heston iz 'Ben Hura' i 'Deset zapovjedi' odobrit minus za kupnju nove konzole na kojoj će zlato ćaćino ubijat mrskog neprijatelja u kompjuterskim igricama.

Pa ipak, iako nam televizijski program u ovo čarobno doba godine nije prvi na pameti, televizori su u blizini blagdanskih trpeza vrlo često uključeni i obitelji obuzete božićnim duhom gledaju što se na njima prikazuje. Valjda je to u ljudskoj prirodi. Čovjek voli da mu se Bog ukazuje i putem raznih medijskih platformi, a kada to ukazanje već slavi, voli pritom vidjeti i kako drugi slave, pa makar to slavlje značilo da se bore s provalnicima dok su sami kod kuće. 

Zbog toga se obično u sastavljanje blagdanskih programa na raznim televizijama ulaže poseban trud. U slučaju domaćih televizija taj poseban trud obično znači da već sto pedeset godina rade jedno te isto i da to jedno te isto uopće nije u skladu sa svjetskim trendovima. OK, u jednome JESU u skladu sa svjetskim trendovima, a to je otkupljivanje i prikazivanje filmova koji se smatraju prikladnim za slavljenički duh božićnih blagdana, pa smo tako ove godine na HTV-u dobili superozbiljnog klasika 'Ben Hur' i 'Deset zapovjedi', ali nađe se tu svakakvih božićno tematiziranih veselica, od gore spomenutog 'Sam u kući' (koji se, ruku na srce, na nekim komercijalnim televizijama počinje prikazivati još od svetog Nikole) pa do 'Umri muški'. 

Mimo tih filmova, međutim, program je obično ubitačno dosadan. Javna televizija obično opali po koju emisiju pučke i predajne kulture ne bi li nas podučila bogatstvima tradicija i običaja naših naroda i narodnosti pa onda, ako baš to jako želimo, možemo gledati kako se Božić slavi u Božjakovini, na Božavi i u Božidarevićevoj ulici. Doda se tu i pokoji božićni koncert iz nekog hrvatskog gradića koji je dovoljno velik da ima glavni trg s okićenom jelkom, a ostatak programa obično bude mješavina informativnih i mozaičnih emisija u kojima se naizmjence raspravlja o onome što je Papa rekao u Urbi et orbi i o tome koliko su razdragani kupci potrošili po trgovačkim centrima diljem države.

Godinama sam se pitala zašto domaće televizije ne nauče nešto od stranih i zašto same ne snime neke božićne specijale igranih serija, na primjer. Ili zašto ne naruče, sudjeluju u produciranju nekog filma božićne tematike. Vidljivo je, naime, da raja to voli, a i po tome što svake godine emitiraju jedne te iste takve strane sadržaje moglo bi se zaključiti da je riječ o sadržaju koji se može reciklirati.

I vidi vraže - ove se godine HTV malo trgnuo u tom pravcu. Na sam je Božić, naime, odlučio emitirati posebnu, božićnu epizodu nove humoristične serije 'Ko te šiša', koja inače govori o rivalstvu jednog frizeraja i jedne brijačnice na istoj lokaciji u Zagrebu. I sami svjesni da čine nešto što dosad nisu i da je riječ o nečemu što bi ljude moglo interesirati, odlučili su se i posebno pohvaliti time, pa je, osim same epizode, na Božić emitirana i posebna epizoda emisije 'Kod nas doma', u kojoj nam je dio glumačke i ostale autorske ekipe serije objasnio kak je to genijalno smiješna i na svakojake druge načine hercig serija.

Jest da je riječ o najbezveznijoj od četiri serije koje su bile ponuđene HTV-u u obliku četiri pilota prikazana u programu prije godinu dana i jest da HTV s tim trendom prikazivanja tematskih božićnih epizoda igranih serija u svjetskim razmjerima kasni brat-bratu pedeset godina, ali bože moj. S obzirom na to kakvim se tempom inače na domaćim televizijama zbivaju pomaci i koliko im je inače stalo do toga da kvalitetom barem dotaknu razinu svjetske igrane produkcije, ovo je toliko revolucionarno da bi se moglo usporediti sa slijetanjem na Mjesec. Nažalost, i božićna bi se epizoda serije 'Ko te šiša' po estetskim, televizijskim i humorističnim kriterijima također mogla usporediti sa slijetanjem na Mjesec. Ili barem s kriterijima koji su na svjetskim televizijama vrijedili u to doba.

Nema, naime, tog božićnog raspoloženja koje bi zamaglilo činjenicu da je riječ o samo još jednoj seriji iz rubrike 'Stipe u gostima' ili već neke slične, dobro nam poznate i do kosti izraubane formule. Nije čak ni toliko problem u samoj priči - glavni se junaci ovdje nalaze u situacijama koje mogu i ne moraju biti smiješne kao i bilo koja druga situacija: jedan se sukobljuje s gazdom koji mrzi Božić, iako bi on najradije okitio brijačnicu, jedan je toliko okitio lokal da je izazvao kurcšlus u cijelom susjedstvu, jedan je, na ženin užas, svu lovu koju su imali potrošio na janjetinu i bakalar, jedna je očajna jer joj je frizeraj pred bankrotom, njezine su zaposlenice očajne jer neće dobiti božićnicu... Nitko ne kaže da se moralo smisliti neke mnogo originalnije teme od toga - božićne su priče više-manje prožete istim konfliktima i dramama svugdje na svijetu i u svim žanrovima - no moglo se to bolje, duhovitije, pametnije, na barem malo višoj razini od tog vječitog traženja najmanjeg zajedničkog nazivnika zbog kojeg naša televizijska produkcija u zadnjih dvadeset godina djeluje kao da nikad nije čula za svjetsku revoluciju i uzlet igranih TV serija.

No iako je, dakle, sam sadržaj bio niske kvalitete, barem je došlo do tog minimalnog pomaka u formi. U program se uključilo nešto što se dosad nikako nije ni pokušavalo. HTV je otkrio privlačnost božićnih specijala igranih serija. Pa haleluja. Možda za deset godina dobijemo i kakav kvalitetan. Ako dotad još uopće bude televizije u ovom obliku. Iako sam, da budem posve iskrena, sigurna da bi HTV našao načina da ostane na razini prastarih, bradatih viceva, čak i da mu je na raspolaganju holodeck iz svemirskog broda Enterprise.