'I Lost My Body' dugometražni je francuski animirani film za odrasle koji je pobijedio u programu Tjedan kritike postavši prvi animirani film kojemu je to uspjelo. 'Atlantics' je senegalska drama s elementima fantastike, koja je ušla u uži izbor za Oscar u kategoriji najboljeg međunarodnog filma. Riječ je o debitantskom dugometražnom filmu redateljice Mati Diop koji je prikazan u glavnom programu festivala u Cannesu gdje je nagrađen Grand Prixom, drugom festivalskom nagradom. Diop je prva crnkinja redateljica čiji je dugometražni film prikazan u glavnom natjecateljskom programu ovog prestižnog festivala.

'I Lost My Body' primjer je sjajne animacije mada i pomalo premorbidnog sadržaja, bar za naš ukus. Priča je to o jednoj odrezanoj ruci koja pokušava pronaći svog okljaštrenog 'vlasnika', prepričana kompleksnom viševremenskom strukturom, nešto kao 'Kako sam upoznao vašu majku’, ali s dijelovima ljudskog tijela.

'Atlantics' je, pak, možda po mnogo čemu nesavršen, ali uvjerljiv, dirljiv i snažan debi, istovremeno mučna i topla ljubavna priča sa snažnim socijalno-kritičkim podtekstom i elementima žanrovskog filma. Protagonistica je djevojka Ada koja se, uoči dogovorenog braka s bogatim Omarom, zaljubi u siromašnog radnika Sulejmana. On je jedan od grupe građevinaca kojima bogati investitor nije isplatio plaću nakon što su mjesecima radili na izgradnji njegovog impresivnog nebodera, koji čini novu vizuru Dakara. Obesprevljeni i bespomoćni radnici se upute brodom u Europu, u potrazi za boljim životom, no tamo nikada ne stignu…

Sjajna atmosfera, morske i urbane vedute Dakara, koje istovremeno dočaravaju emocionalno stanje likova, ali i otužnu socijalnu situaciju, sve to nadograđeno elementima zombie filma doista je jedinstven spoj i nudi nam neko novo lice afričke kinematografije, moderno, društveno angažirano, a opet suptilno. Film je za svaku preporuku, no koliko je to uistinu sadržaj koji interesira gledatelje filmova kao što su ‘Murder Mistery’ s Adamom Sandlerom i Jennifer Aniston, zastrašujuće blesavom komedijom koja je bila jedan od najgledanijih filmova na Netflixu ove godine, ili ‘6 Underground’ novim filmom Michaela Baya, u usporedbi s kojim i ‘Murder Mystery’ djeluje kao rafinirani arthouse?

Za mala tržišta poput hrvatskoga prava je sreća što je Netflix otkupio prava na neke arthouse filmove koji bi inače teško dospjeli do nas, no za velika tržišta to je, posve razumljivo, popriličan problem - ti filmovi nikada neće imati kino distribuciju, a za neke od filmskih dragulja među njima, poput ‘Atlantika’, to je uistinu prava šteta. Kod nas ionako takav film vjerojatno nikada ne bi igrao u kinima, čak ni kad bi i dalje postojalo neprežaljeno kino Europa i njihov arthouse repertoar.

To što otkupe pokoji vrhunski film ipak ne čini Netflix rajem za filmofile. Dakako, kao globalnoj komercijalnoj platformi, cilj im je povećavanje prihoda i dobiti, a arthouse filmovi za njih su samo sredstvo za održavanje dobrog imidža. Sam Netflixov algoritam vam neće 'proporučiti' filmove kao što su 'Atlantics' ili 'I Lost My Body' čak i ako 'zna' da inače gledate sličan sadržaj. Sami se morate potruditi doći do takvih filmova, dok ‘6 Underground’ izviruje na sve strane. S obzirom da je to njihova originalna produkcija na koju je, možda i uludo, potrošeno čak 150 milijuna dolara, nije ni čudo da je guraju svakom pod nos, koliko god nepodnošljiv film bio.

Taj nedostatak uredničkog izbora ili barem bolje mogućnosti pregledavanja njihovog nepreglednog sadržaja, spadaju među najslabije točke platforme od koje mnogi strahuju da će uništiti kina, a možda i ostale major studije, osim ako prije toga - ne propadne. S obzirom kojom brzinom tope milijune ni to za sada nije isključeno.

Kako objašnjava redatelj Todd Haynes za londonski Guardian ono što oduzima užitak u gledanju filmova na platformama nije veličina ekrana, nego neograničenost izbora. 'Kad sam dobio svoj omiljeni tv kanal TCM (specijaliziran za klasične filmove) kao streaming servis, shvatio sam da mi nedostaje kanal i da mi netko drugi servira jedan po jedan film, nedostajalo mi je to da je film na programu- nisam ga morao odabrati, nisam morao razmišljati o tome što mi se gleda', tumači Haynes.

'Kad je sve odjednom dostupno, više ga ne želiš', zaključuje redatelj koji vjeruje da budućnost kina nije upitna jer će ljudi shvatiti, kao što je slučaj i s pločama, da ne smiju dopustiti da dobre stvari izumru.