Ima ta jedna scena pri kraju filma 'Priča o braku' u kojoj glavni likovi, Nicole (Scarlett Johansson) i Charlie (Adam Driver) ostaju sami u njegovu novoiznajmljenom stanu, pokušavajući IPAK dogovoriti razvod kakav su htjeli otpočetka - bez odvjetnika, bez svađa, bez borbe oko skrbništva nad sinom, samo putem prijateljskog dogovora. Nicole i Charlie dotad su već prošli kroz većinu tipičnih faza razvoda - od inicijalnog prekida, preko reakcija okoline, prijatelja, obitelji, djeteta, pa sve do onog trenutka koji leži u korijenu njihova inače ni po čemu dramatičnog razvoda. Charlie i Nicole, naime, jednostavno više ne žele isti život. Ona se tijekom godina prilagođavala njegovim željama, misleći da je to ono što i ona želi - a možda čak u tom trenutku i jest željela - ali onda je odjednom shvatila da je nesretna i da želi nešto drugo. On pak nije primjećivao da ona nije zadovoljna i da se 'batrga' u braku koji je bio postavljen onako kako je njemu odgovaralo. Nije tu bilo nikakvog nasilja - ni psihičkog ni fizičkog. Nije bilo ni prevelikih svađa, neprijateljstava, pa čak ni prevelikih zamjerki. Samo je ona htjela drugačiji život, a on je htio zadržati potpuno isti život čak i nakon razvoda. Naravno, to je stvorilo niz svakodnevnih, logističkih problema i morali su umiješati odvjetnike. Jer da su se sami mogli dogovoriti - suptilno nam iz pozadine šapće autor filma, Noah Baumbach, možda se onda ne bi ni razvodili.

E, i tu, u tom trenutku, nakon gore pobrojanih faza rastave, dolazimo do te scene. Scene u kojoj oboje eksplodiraju. Sve dotad, njihov se prekid odvija u rukavicama, relativno civilizirano, a ako tko od njih i ima frustrirani ispad, brizne u plač ili se naljuti - uglavnom to čini pred nekim drugim. No u toj sceni, u tom praznom stanu u kojem oko njih više nema ničega iz njihova braka, okoline, obitelji ni prijašnjeg života što bi ih ograničavalo ili podsjećalo na to zbog čega trebaju suspregnuti svu svoju frustraciju - oni je istresu jedno na drugo. Ona njemu kaže da je sebičan i da joj je život s njim nemoguć. On njoj kaže da sanjari o tome da je mrtva.

Ta je scena izazvala brojne rasprave na internetu i šire. Jedni hvale glumu Scarlett Johansson i Adama Drivera - a među njima prednjači sam redatelj Noah Baumbach, koji je mnogo puta pohvalio kombinaciju vještine i koncentracije oboje glumaca, koji su u toj i mnogim drugim emotivnim scenama uspjeli prenijeti poprilično snažnu emociju, a da pritom ni u jednom trenutku nisu zaboravili tekst i upute iz scenarija. Drugi pak tvrde da je scena histerično preglumljena i da su Charlie i Nicole odjednom pobjegli u neke sasvim druge likove. Potonji sentiment izrodio je čak i čitav niz poprilično duhovitih internetskih memea.

U raspravi o tome trebaju li Adam Driver i Scarlett Johansson zbog te scene (i šire) dobiti Oscara ili Zlatnu malinu definitivno sam na strani onih prvih, odnosno mislim da su to sjajno i uvjerljivo odigrali, ali primjedbu o tome da su histerični i da su pobjegli u neke sasvim druge likove - zamislite! - neću ni u ludilu odbaciti. Da, oni su u toj sceni histerični. Da, ponašaju se kao neke potpuno druge osobe. Ali u tome i jest poanta. Prekidi, rastave, razvodi to čine ljudima. Čak i najuljudnijima, čak i najpristojnijima, čak i onima čiji se problemi u braku i životu čine nevjerojatno light. Brak ne može završiti lijepo i veselo čak ni kad se ljudi itekako sjećaju zašto su ga sklopili i zašto su se zavoljeli. To je ono što nam Baumbach ovdje poručuje.

A Charlie i Nicole stvarno nisu imali nekih prestrašnih problema. Kao što sam gore spomenula, nitko ovdje nikoga nije maltretirao, nitko čak i nije bio nepristojan. Nisu imali ni nekih ozbiljnijih novčanih problema ni sukoba oko toga kako se i koliko tko treba angažirati oko djeteta i kuće. Bila je tu neka jednokratna nevjera, ali iako je Nicole u jednom kriznom trenutku Charlieju baca u lice kao kardinalni prekršaj, ne stječe se dojam da je baš to ono što im je okončalo brak.

Charlie i Nicole imali su zapravo vrlo lijep, umnogome privilegiran život bez ozbiljnijih problema. Ona je glumica, on redatelj, živjeli su u New Yorku, on je režirao ambiciozne alternativne predstave, ona je glumila glavne uloge u njima, imali su lijep stan, krasnog sina, krug prijatelja i kolega 'na svom nivou', rođake s kojima su se dobro slagali... Drugim riječima, živjeli su građansko blaženstvo, a da pritom čak i nisu imali onaj tipični moment potonuća u malograđansku dosadu predgrađa jer nisu živjeli malograđanskim, nego pomalo boemskim životom i nisu živjeli u predgrađu, nego u uzbudljivoj svjetskoj prijestolnici svega onoga što im je u životu važno.

E, ali onda je ispalo da su se Nicoleini prioriteti promijenili. Poželjela je vlastitu karijeru, poželjela je život u gradu u kojoj žive majka i sestra, poželjela je Los Angeles, u kojem - kako svi stalno ponavljaju - ima više prostora. I to je točno to. Žena je poželjela svoj prostor. Nije joj se više živjelo točno onako kako se sviđa njezinu mužu, htjela je to promijeniti po svojim preferencijama. On je to prihvatio civilizirano sve dok nije ispalo da to znači da će se i njegov život morati promijeniti. Jer, kako je stoput ponovio tijekom filma, tako se nisu dogovorili.

I sad, moglo bi se raspravljati do neba i natrag je li priča o razvodu Nicole i Charliea priča o izmišljanju problema ni iz čega (što su mnogi gledatelji predbacili), je li situacija u kojoj se našla Nicole s Charlijem tipičan primjer tihog patrijarhalnog ugnjetavanja, gdje se od žene očekuje da prihvaća muževe životne izbore sve dok je on voli, dobar je prema njoj i dobar je otac (što donekle i jest jedan od argumenata feminističke strane Baumbachove debate u filmu), možemo čak i razgovarati o onoj situaciji koju je predivno u jednom svom romanu opisao Kundera, a koja govori kako svi svoje veze na početku osuđujemo na propast jer prešutno pristajemo na sitnice koje će nam se kasnije obiti o glavu pod rubrikom 'tako smo se dogovorili'. I sve će te teze donekle biti istinite.

No ono što je poanta u cijeloj priči o Charlieju i Nicole, pa i u priči o svakom braku koji se nađe pred razvodom, jest to da su se i ona i on našli u situaciji gdje im život ne izgleda onako kako su ga zamislili, i da je taj kognitivna disonanca postala nešto s čime više ne mogu živjeti. I to je tako sa svakim razvodom, premda neki imaju tragičniji raskorak između očekivanja i stvarnosti nego neki drugi. Kada barem jedan partner u braku odluči da više ne želi živjeti u tom braku zato što to nije život kakav želi, promijenit će se život i onom drugom partneru, htio on to ili ne htio. I nitko to ne podnosi sa smiješkom na licu.

Charlie, naravno, nije stvarno htio da Nicole umre, niti ona doista misli da je on posebno sebičniji od bilo koje druge osobe na planetu, ali kada je došlo do situacije u kojoj jedno drugome nisu dopuštali da žive onakvim životom kakav su htjeli - to je u njima nagomilalo frustraciju koja je negdje, nekad, nekako morala eksplodirati. I koja ih je pretvorila u histerične urlatore kakvi dotad nisu bili. Zato u toj, ključnoj sceni Baumbachova filma, to tako i izgleda. Nikako drugačije nije ni moglo izgledati.

Zbog te uvjerljivosti, zbog te lakoće, ali i zbog koječega drugog - posebno bih izdvojila humor, koji je u ovom filmu sveprisutan i koji je ovdje ne samo zato što bi film inače bilo teško gledati, nego i zato što je razvod uvijek ne samo težak i gorak, nego doista komičan - ovo mi je najbolji Baumbachov film dosad.