Znate li za ono Čehovljevo pravilo koje govori da puška koja je okačena o zid u prvom činu mora opaliti u trećem. E, pa u filmu 'Nož u leđa' tog su se pravila držali kao pijan plota! Ne samo da su ga se držali, nego su ga dotjerali do duhovitog apsurda. Jedina izmjena koju su unijeli jest da nije riječ o puški, nego o nožu, i to o hrpetini noževa. U velikom dnevnom boravku prekrasne gotičke kuće u kojoj je stanovao čovjek čije se ubojstvo rješava - a koji je superpopularni pisac krimića - stoji bizarna skulptura sastavljena od stotina noževa poslaganih u krug tako da noževi podsjećaju na zrake Sunca. Ta se skulptura neprekidno pojavljuje u kadrovima, od samog početka pa do samog kraja filma i čak je i onima koji nemaju pojma o Čehovljevu pravilu jasno da takva upadljivost ne može biti bez veze. Neki nož iz te skuklpture mora pred kraj biti upotrijebljen. I bez brige, bit će. No ne onako kako ste očekivali. Bit će vam čak, vjerovali ili ne, smiješno.

Takav je više-manje cijeli film 'Nož u leđa', najnoviji uradak redatelja Riana Johnsona, inače poznatog po filmovima kao što su 'Braća Bloom', 'Looper' i 'Posljednji Jedi'. Na tradiciju je klasičnih krimića, pogotovo onih Agathe Christie naslonjen do te mjere da sve prepoznatljive elemente iz njih napadno ističe i podvlači, a s mnogima se od njim i pametno šali, ne izvrćući ih sasvim naglavačke, ali ih smještajući u kontekst dvadeset i prvog stoljeća, koji od njih u nemalom broju slučajeva čini urnebesan apsurd.

Primijetit ćete to već na samom početku filma, kada vas Johnson povede u šetnju po kući Harlana Thrombeyja (Christopher Plummer), megapopularnog i bogatog pisca krimića koji je upravo s obitelji proslavio osamdeset peti rođendan. Riječ je o predivnoj, raskošno uređenoj kući s pregršt starinskih, gotičkih detalja od kojih su neki presmiješno pretjerani, poput dekorativnih lutaka s jezivim izrazima lica, već spomenute skulpture s noževima i čitavim labirintom drvenih, škripećih stuba.

Harlan je, dakle, proslavio osamdeset peti rođendan u društvu proširene obitelji, njegovateljice i služavke, a sljedećeg jutra, noseći mu doručak, služavka Fran (Eddi Patterson) otkriva Harlanovo beživotno tijelo u njegovoj radnoj sobi. Prerezan mu je vrat. Policija zaključuje da je riječ o samoubojstvu, što je još jedan apsurdan moment u filmu - jer koliko se ljudi ubije tako da sami sebi prerežu žilu kucavicu? - ali netko sumnjičav anonimno angažira poznatog privatnog istražitelja Benoita Blanca (Daniel Craig) te traži proširenje istrage.

Benoit Blanc, kojeg Daniel Craig glumi s vrlo očitim guštom i simpatičnom razigranošću još je jedan detalj u stilu Agathe Christie koji je 'prerađen' za posebne okolnosti ovoga filma. Govori neobičnim, louisiansko-južnjačkim naglaskom i ima svoje lepršave ekscentričnosti, ne sasvim kopirane od Herculea Poirota, ali dovoljno upečatljive da bi podsjećale na njega. U klasičnoj poirotovskoj maniri, Blanc s policajcima ponovno u Harlanovoj kući okuplja sve prisutne na rođendanskoj proslavi te kroz njihova svjedočenja otkrivamo ne samo ono što žele reći da se zbilo, već i njihove međusobne odnose, odnose s Harlanom, njihova mišljenja o ostalima pa i neke tajne koje se trude sakriti.

Zanimljivo je pritom kako su se autori filma na suptilan, ali svakome dovoljno vidljiv način u cijeloj priči o Harlanovoj obitelji i Harlanovoj smrti pozabavili klasnim nejednakostima i nepravdama, ponajviše kroz činjenicu da jedna od prvoosumnjičenih u istrazi uskoro postaje Harlanova mlada njegovateljica Marta Cabrera (Ana De Amras), kći doseljenika iz južnoameričke zemlje za koju se nitko ne može sjetiti je li Kolumbija, Meksiko ili nešto treće. Bavljenje klasnim razlikama u whodunnit krimićima nije zapravo neka velika novost. Činila je to još i sama Agatha Christie, kod koje su takve nepravde često bile i motiv zločina, a Julian Fellowes i Robert Altman od te su teme napravili pravo umjetničko djelo u 'Gosford Parku'. Ovdje, u ovoj američkog Agathi Christie dvadeset prvog stoljeća, to je, međutim, savršeno uklopljeno u kontekst trenutka, zajedno sa svim pripadajućim arhetipovima alt-right trolova, trumpovskih propovjednika, zagovornika individualizma i kapitalističkog 'američkog sna' koji istodobno parazitski životare na tuđoj grbači, ali i s pokojim žalcem u srce kvaziprogresivcima koji čine navlas isto.

Kada se sve to skupi u jednu priču, jedan glumački ansambl s preko nekoliko blistavih imena, kao što su Jamie Lee Curtis u ulozi Harlanove kćeri, Don Johnson u ulozi njegova zeta, Toni Colette kao udovice Harlanova najmlađeg sina te Katherine Langford iz serije 'Trinaest razloga' kao Harlanove unuke - te kada Rian Johnson to sve poslaže u jednu turbulentnu slagalicu nastalu iz njihovih priča, tračeva i međusobnih optužbi, dobivamo jedan od najzabavnijih filmova godine. Dodaju li se svemu tome i svi gore spomenuti detalji, kao što su noževi, uređenje kuće i idiosinkrazije likova, jasno je da ćete guštati u kinu. Nemojte zato čekati.