U superveselom, toplom filmu o nastanku zvijezde blaxploitation parodija iz sedamdesetih - Dolemitea - Eddie Murphy nam je pokazao da nije s godinama izgubio svoju prštavo-nepristojnu komičarsku energiju. Bila je potrebna samo legenda poput Dolemitea da ga vrati u igru.
Eddie Murphy osamdesetih je godina ludom brzinom izletio na vrh A-liste hollywoodskih komičara, glumeći u ikonskim filmovima kao što su 'Kolo sreće', 'Princ osvaja Ameriku', ' Policajac s Beverly Hillsa' i '48 sati'. Nekoliko se godina doista činilo da ne može proći ni dva-tri mjeseca a da se u kino-dvoranama ne pojavi neki film s njegovim prepoznatljivim smijehom i vrlo nepristojnim, ali uvijek simpatičnim humorom. No onda je negdje početkom devedesetih njegova zvijezda počela blijedjeti i Murphy se u zadnjih tridesetak godina, s tu i tamo pokojom časnom iznimkom, uglavnom bavio blesavim komedijama o debelim profesorima i doktorima koji čavrljaju sa životinjama, nadahnjujući tako čak i doskočice u popularnim humorističnim emisijama da je postao zvijezda padalica.
vezane vijesti
No unatoč glasinama o tome da je Murphy zapravo sam presudio svojoj karijeri jer je bio nevjerojatna primadona i generalno težak za suradnju, ovih se dana na Netflixu pokazalo da je za dokaz kako njegov talent ipak nije izblijedio bio potreban samo dobar lik kojeg bi Murphy sa svojom razigranom komičarskom personom mogao upečatljivo utjeloviti.
Film 'Ime mi je Dolemite' govori o Rudyju Rayu Mooreu, glumcu i stand-up komičaru koji do sredine sedamdesetih nije bio ni glumac ni stand-up komičar, nego vodviljski zabavljač čije vještine nikoga nisu zanimale jer je vrijeme vodviljskih zabavljača bilo na zalasku. Srčan i drčan, Rudy nije bio spreman odustati, nego je, nadahnut pričama luckastog beskućnika iz svojeg kvarta, stvorio lik veselog svodnika Dolemitea, koji govori u stihovima, nepristojan je i ne poštuje establishment.
Rudyja isprva, unatoč tome što ostvaruje veliki uspjeh po komičarskim klubovima, nitko ne shvaća ozbiljno pa mu i diskografske kuće odbijaju snimiti album (što je u to doba u Americi bilo uobičajeno za uspješne komičare), tvrdeći da je njegov nastup suviše prostački (podsjetimo se samo da su u isto doba bez problema snimali 'hitove' kao što je 'Duboko grlo'). Rudy se, međutim, zainati, pa snimi album u stanu svoje bake, a kada taj album doživi velik uspjeh, odluči se na snimanje filma o Dolemiteu.
'Ime mi je Dolemite' izuzetno je simpatičan, topao, veseo film o 'malom čovjeku', pa onda još k tome o 'malom' crnom čovjeku koji, unatoč svim preprekama, među kojima su one rasne najjače, ali nipošto i jedine - uspijeva u ostvarenju svog sna. I iako je film poprilično ušiljen na svojeg glavnog junaka, pa je samim time i Eddie Murphy najviše došao do izražaja, njegovoj razigranosti i razdraganosti uvelike pridonosi i čitava plejada sjajnih (komičarskih) glumaca, kao što su Keegan-Michael Key, Da-Vine Joy Randolph, Wesley Snipes i Craig Robinson.
Uza sve to, pa onda još i nostalgičnu toplinu te osjećaj da je ekipa koja je snimala prvi, pa zatim još sedam filmova o 'Dolemiteu', film je svojoj, inače poprilično pravocrtnoj priči u kojoj nema velikih iznenađenja ni pokušaja njihove proizvodnje - dodao jednu dimenziju zbog koje je važan i zbog koje će vjerojatno postati jedan od feel-good favorita. Dolemitea, naime - barem kako ovaj film govori - ne bi bilo bez zajedništva i prijateljstva. Ne bi ga bilo bez osjećaja pretežno crnačke zajednice da, bez obzira na naklonost ili ignoriranje bjelačkog mainstreama, moraju stvarati vlastitu kulturu, vlastiti humor, vlastite zvijezde i vlastite junake. U svijetu u kojem takvi osjećaji djeluju kao teški anakronizam, nije se loše podsjetiti kolika im je zapravo snaga.
