Adamu McKayu u filmu 'Oklada stoljeća' uspjelo je običnom gledatelju objasniti začkoljice burzovnog mešetarenja koje su dovele do svjetske ekonomske krize 2008. godine, ali mu nije uspjelo stvoriti likove i priču do koje bi gledatelju bilo stalo. Johnu Landisu u 'Kolu sreće' uspjelo je upravo suprotno - stvorio je likove koje smo zapamtili za cijeli život, smijali se s njima i navijali za njih, ali njihovu 'krivinu' na Wall Streetu, pomoću koje su porazili zle starčiće koji su njima manipulirali - autor se nije ni potrudio objasniti. Mnogo je sličnih, ali manje poznatih filmova u kojima su se autori trudili razotkriti kapitalističku korupciju, a pritom održati zanimljivu priču i likove, ali gotovo u svima bi se pojavio jedan od dva gore opisana problema. Ili je iza događaja koji su pokušavali opisati stajala prekomplicirana financijaška/prevarantska struktura, koju se nije moglo prepričati tako da postane zanimljiva - ili bi se, u silnome trudu da priča o kapitalizmu postane krimić, drama, komedija ili animirani film (da, bilo je i takvih - 'Lego'!) pogubili likovi i bilo kakav emotivni angažman.

Stevenu Soderberghu, jednom od najvećih suvremenih američkih redatelja, uspjelo je, međutim, nešto što dosad nikome nije. U svojem je najnovijem, za Netflix snimljenom filmu 'Praonica' (The Laundromat) uspio promašiti na oba fronta.

Natrpana zvučnim filmskim imenima - Meryl Streep, Jeffrey Wright, Antonio Banderas, Sharon Stone, Gary Oldman... - 'Praonica' nastoji ispričati priču o takozvanom 'panamskom skandalu', u kojem je anonimni izvor razotkrio odvjetničku tvrtku Mossack Fonseca, koja je od sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća do nedavno brojnim svjetskim korporacijama, ponajviše bankama nudila usluge pronalaženja poreznih oaza i osnivanja fiktivnih kompanija radi pranja nelegalno stečenog novca.

Autori filma (i knjige na kojoj je baziran) imali su plemenit cilj - htjeli su pokazati dokazanu istinu o tome kako kapitalističke 'krivine' utječu na obične ljude. Drugačije sistem ionako ne bi funkcionirao, odnosno ne bi bilo moguće da više od 90 % svjetskog bogatstva pripada jednom postotku svjetskog stanovništva. Na nečijoj se grbači mora zaraditi tolika nesnosna lova.

No dok im je cilj bio plemenit, pa su i krenuli pravim putem - pričom o običnim, 'malim ljudima' koji su ostali bez životnih ušteđevina, osiguranja, pa i vlastitih poslova zbog toga da bi veliki izbjegli poreze i ostali veliki - izvedba im je više-manje nikakva. Kroz priču o udovici koja ostaje bez supruga u nesreći turističkog brodića na jezeru George u Americi (glumi je Meryl Streep) i vlasnike turističke kompanije koji pokušavaju unovčiti svoju pošteno plaćenu policu osiguranja da bi mogli podmiriti obaveze - vrlo brzo dolazimo do priče o velikim igračima, fiktivnim kompanijama, načinima na koje su varali klijente te krasnog, kapitalističkog trickle-down sistema po kojem su na kraju najveći ceh platili ljudi koji su svoj novac pošteno zarađivali čitavog života.

Problem je jedino u tome što priča i nije neki komplicirani krimić i lako ju je shvatiti pa su u tom slučaju svi Soderberghovi klasični 'Oceanovih 11'-štosevi sa zezancijom, ludom muzikom i humorom ispali tek isprazno foliranje, a zbog truda da se objasni ono što je zapravo poprilično jasno nakon prvih pola sata filma, likovi i njihove priče potpuno su se izgubili i rasuli. Ostala je samo jedna šarena papazjanija, u kojoj niti je ispričana bogznakakva priča niti su svi oni sjajni glumci koji su angažirani za film bogznakako zasjali.

Da sam platila ulaznicu za kino, osjećala bih se gotovo jednako prevarenom kao i glavni junaci u filmu. Ovako, s obzirom da se film može pogledati u sklopu pretplate za Netflix pa će se trošak već kompenzirati nekim drugim sadržajem, tako se ne osjećam - iako je na široj razini ljudima stvarno izbijen novac iz džepa da bi se snimilo jedno veliko, bespotrebno ništa.