Joker Todda Phillipsa obitava u realističnom, mračnom svijetu koji metaforički podsjeća i upozorava na današnji. Mentalno je bolestan, zanemaren, zlostavljan i odbačen te se zbog toga iz nepravedno marginaliziranog patnika pretvara u čudovište. Natovaren hrpetinom filmskih referenci na takve likove iz 'Taksista', 'Paklene naranče' i 'Kralja komedije', Joker se ovdje izdvaja iz njegova izvornog, stripovskog svijeta i nastoji postati simbol... nečega. To nešto, međutim, niti je razrađeno niti je zanimljivo niti dobro prikazano.
'Zašto si tako ozbiljan?', u ikonskoj je sceni iz filma 'Vitez tame' svoju žrtvu upitao Heath Ledger kao Joker, u par minuta nakon tog pitanja objasnivši zašto to pita, ali i ispričavši crticu o porijeklu svojeg zla od koje nam se svima zaledila krv u žilama. Nekoliko puta sam se sjetila te scene gledajući 'Jokera' Todda Phillipsa. Ne samo zato što ta scena iz 'Viteza tame' daje više sadržaja, smisla, priče, pa čak i ozbiljnosti od Phillipsova 'Jokera', nego i zato što bi se u svakom razgovoru o Phillipsovu filmu dalo postaviti to pitanje. Doista, zašto je u njemu sve tako nevjerojatno ozbiljno?
vezane vijesti
Na prvi pogled, odgovor je jasan. Phillips svoju priču o Jokeru započinje kao priču o Arthuru Flecku, siromašnom, mršavom, mentalno bolesnom, jadnom stanovniku Gotham Cityja. Arthur, koji za život zarađuje kao klaun i tvrdi da mu je majka oduvijek govorila da je na svijet došao zato da bi na lica ostalih ljudi izmamio osmijeh, a u srce radost (potkrijepljeno činjenicom da ga majka zove Happy) - zapravo nema nikakvog razloga za radost i smijeh. Osim što živi u ružnom, prljavom gradu (koji je očito kopija New Yorka iz ranih osamdesetih) i u ružnom, prljavom društvu čija je glavna vrijednost pohlepa i penjanje na vrh hranidbenog lanca - Arthura to društvo odbacuje kao strano tkivo. Ne daje mu mogućnosti da živi životom dostojnim čovjeka, ne brine se za njega kao za jednog od svojih pripadnika unesrećenog teškom mentalnom bolešću, doslovno ga fizički napada u aktu iživljavanja i nametanja vlastite moći, a onda mu još i takvom nejakom na pleća natovaruje teret brige za bolesnu majku.
Arthur nema nikakve šanse. Pregolemu bol vlastitog postojanja u početku liječi maštarijama o boljim stvarima koje bi mu se mogle dogoditi u životu - o tome da bi mogao postati uspješan stand-up komičar, o tome da bi mu zgodna susjeda koja mu je zapela za oko mogla uzvratiti osjećaje i o tome da bi ga poznati voditelj televizijskog showa mogao pozvati na svoju pozornicu, no svijet i situacija u kojima živi ga lome. Čak ni Arthurove maštarije to više ne mogu izdržati.
Točnije - one to ne mogu izdržati bez duboke i patološke promjene. Nakon jednog napada u podzemnoj željeznici, naime, Arthur od okrutnog svijeta prestaje bježati na šarene livade svoje optimistične mašte. On nepovratno bježi u jednu sasvim drugu maštariju. Postaje osvetnička maštarija potlačenih, jadnih, prezrenih i bolesnih. Od psihotičnog jadnika preobražava se u psihotično, nasilno čudovište.
I sad, naravno da je to ozbiljna priča. Dapače, vrlo je mračna, uznemirujuća i potresna, a uza sve to i podosta problematična, zbog čega je i pokrenula čitav niz rasprava. Philipsu su mnogi zamjerili da je snimio društveno neodgovoran film, na koji će se sad moći referirati svi agresivni i nemoćni hejteri koji, nezadovoljni svojim položajem u društvu, na kraju potegnu sačmaricu i pobiju pola škole ili, u nešto benignijem izdanju, osnuju svoju internetsku podružnicu organizacije za već nekakvu mržnju prema skupini koja ih navodno drži na margini moći i dostojanstva - crni, bijelci, židovi, žene, komunisti, bogataši, whatever. Možda u tom prigovoru čak i ima nečega.
Problem je jedino u tome što u filmu nema ničega. Sve ovo gore ispričano o Arthuru Flecku, naime, samo je prva trećina filma, možda čak i manji dio. Nakon toga slijedi tek prazno preseravanje. Philips se očito ne zna točno odlučiti je li njegov Joker doista zapjenjeni osvetnik proizveden u mračnoj tvornici otuđenja, kao što je bio Travis Bickle u Scorseseovu 'Taksistu', je li njegova preobrazba u nasilnika zapravo bijeg u fantaziju, kao što je to slučaj kod Roberta Pupkina u 'Kralju komedije' i zapravo - nije uopće sigurno postoji li Phillipsov Joker izvan referenci na filmove Martina Scorsesea, pa čak ni što te reference znače. Jer Phillips je tu natovario još hrpu toga nejasnog i pokrivenog samo u usputnim ficlekima - možda je Joker neki deranžirani Guy Fawkes pokreta Occupy Gotham, možda je nusprodukt neuspjele izgradnje modela toksične alfa-muškosti, možda je slika svih nas, a možda i upozorenje svima nama... Nije to uopće jasno. Dapače, kada Phillipsov Arthur nakon incidenta u podzemnoj željeznici krene na put preobrazbe u Jokera, ovaj film zapravo prestaje biti film. On postaje zbirka scena koje su se Phillipsu činile baš cool.
A onda je tu još i Joaquin Phoenix. Eh, Joaquin Phoenix... Bez sumnje jedan od talentiranijih američkih glumaca današnjice ovdje je, isto tako bez sumnje, dao sve od sebe. I to ne samo kao glumac - pokazao je i nevjerojatan talent za ples, općenito za scenski pokret. Mršav, ranjen, krvav - više uprljan nego našminkan u svojem kostimu pravo je oličenje napaćenog, odbačenog, ni-sam-ne-znam-zašto-sam-još-uopće-živ čovjeka u svijetu koji ga uporno pokušava zgaziti.
No Phillips, kao ni s mnogočim drugim, očito nije točno znao što bi s Phoenixom, pa je u ovom filmu izveo ono što je Stanley Kubrick navodno radio s Peterom Sellersom u 'Dr. Strangeloveu'. Pustio ga je da radi štogod hoće - da se razmaše do krajnjih granica svojeg raspona, da, kako bi to zgodno rekli Amerikanci, uzme Jokera i pobjegne s njim. No za razliku od Kubricka, koji je svojeg Petera Sellersa znao koherentno obraditi u postprodukciji, Phillips to nije učinio s Joaquinom Phoenixom, pa se zbog toga njegov nastup u ovom filmu razmahao debelo izvan granica preglumljivanja, a učestalost Jokerova manijačkog smijeha - inače simptoma Arthurova neobičnog neuropsihijatrijskog poremećaja - funkcionira kao iritantni soundtrack takvoga redateljskog postupka ili, bolje rečeno, nečinjenja. Jer upravo je to ono što izlazi na platno pred gledatelje - glumački nastup u kojem redatelj nije učinio ama baš ništa. Zbirka scena koja bi umjesto naslova mogla nositi i: 'Ajd da vidimo što će sad još Joaquin izvest' na ovu temu'.
Na kraju još valja dodati i da je film predug. Kad bih bila jako velikodušna, rekla bih da je trebao završiti u onom trenutku kada u soundtracku začujete 'Rock & Roll Part 2' Garyja Glittera i Arthur se definitivno pretvori u Jokera, ali ako želim biti potpuno iskrena, mogao je završiti i mnogo prije. Recimo, već u pregovorima oko produkcije.
Sva ta ozbiljnost, pretencioznost, sve te puste priče o kontroverziji koju film nosi u sebi, pa čak i svi ti zlatni lavovi, medvjedi, retrieveri i koje je već nagrade dobio - pokazuju da je ovo iznad i prije svega strahovito precijenjen film. I da će publika, samo ako je malo takneš u neko mjesto na koje je osjetljiva - vlastitu nemoć, na primjer, ili sklonost da u upečatljivim scenama vidi film kojega nema - svašta prihvatiti kao spektakl. Jer ovaj film to doista nije. I to što sam sebe shvaća toliko nepodnošljivo ozbiljno - čini ga još besmislenijim.
