Meksički redatelj Alejandro González Iñárritu, koji je predsjedao žirijem na ovogodišnjem Canneskom filmskom festivalu, u jednom je intervjuu rekao da su članovi žirija filmu 'Parazit' južnokorejskog redatelja Bong Joon-hoa nagradu odlučili dodijeliti praktički one sekunde kada su ga pogledali. Bila je to jednoglasna odluka, a nakon gledanja filma čini se i sasvim opravdana.

Rijetki su filmovi koji u sebi uspijevaju obuhvatiti različite žanrove, kao što 'Parazit' čini s komedijom, trilerom, tragedijom i sociološko-političkom satirom, a da pritom dinamike različitih žanrova sasvim prirodno i organski prelaze jedna u drugu. Rijetki su u filmovi s tako snažnim i jasnim političkim stavom o klasnim razlikama koji taj stav uspijevaju uobličiti u duboko dirljivu, ljudsku, emotivnu priču koja nijednog trenutka ne izgleda kao naporan propovjednički pamflet. Ovaj je film sve to, ali i još mnogo više - doista je jak na filmskom jeziku - kameri, redateljskim postupcima, simbolici prostora u kojem se odvija i radu s glumcima. U svijetu u kojem su televizijske serije svojom formom uglavnom nadvladale filmski način pripovijedanja, njegovu eliptičnost i zaokruženost - ovo je ujedno i djelo koje pokazuje kako u filmskom obliku i dalje ima kreativne snage i načina da se upravo na taj način angažira gledatelja.

Sama priča sjajno je složena - detaljno razrađena u svojoj složenosti, pomalo suluda i pretjerana, ali svakako uvjerljiva. Počinje s obitelji mladog Ki-wooa, koji sa svojom obitelji živi u podrumskom stanu sirotinjske četvrti u Seoulu. Nitko u obitelji nema stalan posao, a Ki-woo i njegova sestra Ki-jeong ne uspijevaju se upisati na fakultet, iako su oboje inteligentni, obrazovani, dobro govore strane jezike te su nadareni u nekim posebnim, ponekad ne sasvim legalnim vještinama.

Obitelj nastoji preživjeti radeći privremene i slabo plaćene poslove, kao što je, primjerice, sastavljanje kartonskih kutija za dostavu pizze, njihovu potragu za poslovima i boljim životom ometa to što često nemaju novca za plaćanje računa pa im isključuju telefone i Wi-Fi, a posebno im je iritantno to što im podrumski prozori gledaju na jednu slijepu uličicu pa im po njima nerijetko mokre pijanci. U jednoj posebno smiješnoj, ali i potresnoj sceni, baš u tu slijepu ulicu stiže kamiončić za zaprašivanje protiv kukaca i nametnika, pa otac predloži da ostave otvorene prozore i tako dobiju besplatnu dezinsekciju, pri čemu se cijela obitelj skoro podavi.

No jednoga dana obitelji u posjet dolazi Ki-wooov prijatelj Min-hyuk, koji odlazi na studij u inozemstvo te Ki-woou želi prepustiti posao držanja instrukcija simpatičnoj srednjoškolki iz bogate obitelji Park. U razgovoru između Ki-wooa i Min-hyuka doznajemo da svi znaju za Ki-woove intelektualne sposobnosti te da se na prestižni korejski fakultet nije uspio upisati unatoč njima i unatoč tome što je časno služio u vojsci, čime je odmah na početku podvučena određena socijalna nepravda i nepokretljivost u južnokorejskom društvu. Ki-woo, međutim, odlazi na razgovor za posao u kuću Parkovih, dobiva posao instruktora mlađahne Da-hye, ali ubrzo shvaća da bi se u kućanstvu Parkovih moglo naći mjesta i za ostale članove njegove obitelji.

Dobar dio prve trećine filma pratimo spletke i smicalice kojima Ki-woo uspijeva zaposliti cijelu svoju obitelj kod Parkovih. Sestru zapošljava kao učiteljicu slikanja, guvernantu i terapeutkinju osebujnog najmlađeg sina Da-songa, obiteljskom šoferu uspije smjestiti otkaz da bi zaposlio svojeg oca Ki-taeka, a svi se zajedno ubrzo rješavaju i obiteljske domaćice, da bi na njezino mjesto došla Ki-woova majka Choong-sook. Parkovi - mladi bogataški yuppijevski par - oslikan u prostodušnoj šminkerici gospođi Park i nadmeno-blaziranom gospodinu Parku - pritom uopće ne slute da su njihovi novi zaposlenici međusobno obiteljski povezani i uglavnom su zadovoljni njihovim angažmanom, osim što - ovo je naročito simbolično i u društvenom i u emotivnom smislu - gospodin Park na svojem novom vozaču uspijeva 'namirisati' nešto što ne može baš točno definirati. Siromaštvo.

Taj prvi, izrazito duhovit i domišljat dio filma, završava jednoga dana kada Parkovi objavljuju da odlaze na kampiranje, a naša se sirotinjska obitelj odlučuje za to vrijeme naseliti u kuću svojih poslodavaca te ondje privremeno uživati u svim njihovim luksuzima. Dok se opijaju i prejedaju te zabavljaju u raskošnoj kući, na vrata im, usred velike kišne oluje, zazvoni otpuštena kućna pomoćnica Moon-kwang, moleći da je puste u kuću jer je 'nešto zaboravila' u podrumu pod kuhinjom. Od tog se trenutka priča ovog filma okreće u sasvim neočekivanom pravcu.

Način na koji Bong Joon-ho odrađuje drugi dio ovoga filma gotovo je potpuno drugačiji od njegova početka, ali je taj prijelaz sasvim organski i smisleno se nadovezuje na priču, iako se i atmosfera i ton uvelike mijenjaju. Prijelaz iz karikaturne komedije u triler s elementima horrora bezbolan je i smislen zato što se zadržava jaka osobna perspektiva glavnih junaka, ali se i produbljuje već otprije uspostavljen komentar društvenih nejednakosti te sve ono što one u svakodnevnom životu čine ljudima na bilo kojem stupnju socio-ekonomske ljestvice.

Pritom je, osim sjajne razrade likova kroz akciju i različite situacije, posebno zanimljivo kako se Bong Joon-ho služi prostorom da bi simbolički prikazao položaj pojedinih likova ili grupe likova u društvu. Kuća Parkovih sa svojim katovima, mračnim kutcima, podrumima, prostorima pod krevetima, ali i blistavo osvijetljenim životnim prostorima i travnjacima - koji su ipak visokim ogradama i stubama odvojeni od ostatka svijeta - najočitiji je i najdetaljnije razrađen primjer. No vrlo je slično iskorišten i stan Ki-woove obitelji u sirotinjskoj četvrti, naročito u sekvenci kada ga poplave otpadne vode tijekom velikog kišnog nevremena, čime se potresno ocrtava sva nevolja najnižih slojeva, koji u postojećoj civlizaciji stradavaju ne samo od nepravednog društva, nego su i prvi na meti u nevoljama zbog klimatskih promjena.

Kraj filma na više je razina kulminacija, vrhunac, pa čak i eksplozija svega onoga što je Bong Joon-ho htio ispričati ovom pričom - društveno, emotivno, pa čak i filmski. Od gotovo peckinpahovskog kaosa kojim triler prerasta u horror i grčku tragediju pa sve do izrazito emotivnog, čak potresnog završetka shvatit ćete da sve ono što se dogodilo - nikako nije moglo drugačije ni završiti. I to će vam slomiti srce. Jer ono što nam je Bong Joon-ho ovdje ispričao i pokazao - neće se vjerojatno nikada promijeniti. A ako se i promijeni - bit će to u nekom sasvim drugom, potpuno drugačijem svijetu, koji nitko od nas ne može ni zamisliti. Do tada - i dalje ćemo, ako je suditi po ovome, barem gledati izvrsne filmove.