Najnoviji Vrdoljakov film, 'General', film o životu generala Ante Gotovine, nije baš požnjeo neki veliki uspjeh na pulskom filmskom festivalu, a koliko vidim, ni kritičari baš ne pjevaju jednoglasne hvale. Naravno, s obzirom da je riječ o istaknutom zapovjedniku iz Domovinskog rata i o ličnosti na koju se kunu svi veliki domoljubi i branitelji, autori filma već unaprijed imaju spreman protuargument svakoj kritici. To pljuju svi oni koji ne vole Hrvatsku, ne poštuju dignitet Domovinskog rata i tako dalje.

No čak i ako se zanemare sve ideološke priče, film 'General' jednostavno je loš. Loše je scenaristički posložen, zbrkan je, nejasan i iz njegova se gledanja stječe dojam da je Vrdoljak zapravo snimao seriju, u kojoj je vjerojatno priča nešto potpunije i logičnije ispričana, a onda je, kad je već obećao i film, namontirao one ficleke iz serije koji su mu najdraži. Ili već nešto slično.

Prva i osnovna pogreška ovoga filma jest to da pretpostavlja da svi već znaju glavne pojedinosti generalova života. Svi znaju da je bio u Legiji stranaca, svi znaju kako se pridružio Hrvatskoj vojsci u Domovinskom ratu, svi znaju koji mu je bio ratni put, svi znaju da se dvaput ženio i da ima dijete s još jednom ženom... Sve je to u filmu zbog toga tako ovlaš pokriveno da bilo koja osoba koja, recimo, baš i ne zna sve te pojedinosti, mora iz kina izaći zbunjena. Kakva je ono kolumbijska sapunica na početku? - upitat će se, jer je brak Ante Gotovine s njegovom prvom ženom snimljen upravo u maniri takvih serija. Tko li je, dođavola, Armand Assante? - pitala sam se i ja, jer je u nekim dijalozima naznačeno da to NIJE Ximenin otac, ali nigdje nije objašnjeno zašto je prisutan u svim kjučnim trenucima Ximenina i Antina braka. Kako je Gotovina znao što su točno razgovarali i kako se ponašali Bobetko i 'Ilija' prije nego što se ovaj drugi upucao u Bobetkovu uredu? - zbunit će se svatko nakon što odgleda tu podulju, lekcijama o Hrvatima i Srbima u ratu ispunjenu scenu.

Začudnom površnošću pokriveni su i odnosi Ante Gotovine s druge dvije važne žene u njegovu životu - s Vesnom Karuzom, s kojom ima kćer te s Dunjom Zloić Gotovinom, njegovom aktualnom suprugom. Vesni Karuzi, koju glumi Nataša Janjić, čak se u filmu i ne spominje ime, a i cijela priča o njihovu odnosu pokrivena je tako da gledatelju nije baš jasno što se dogodilo između to dvoje. Čas su u autu i razgovaraju o tome kako ratnici drugačije tumače vjernost, pa onda hop! - eto ti ih kako se pozdravljaju, novinarka mu kaže: 'Pa nećemo se valjda samo tako rastati!?', on je poljubi i doviđenja, to je bilo to. Nekome tko ne zna da su poslije dobili kćer ne samo da TO neće biti jasno, nego neće shvatiti ni zašto je cijela ta priča uopće dobila prostora u filmu.

S aktualnom gospođom situacija je još gora. Prikazana je u jednoj jedinoj sceni, kao časnica koja donosi nekakve strogo povjerljive vijesti u generalov ured, on primijeti da je jako zgodna i očijuka s njom, ona se malo uvrijedi zato što se on čudi tome da je žena u uniformi - I TO JE TO! Da ne znamo o kome je riječ, pomislili bismo da je scena u film ubačena zato da bi se pokazalo kako je general bio nevjerojatno sklon flertu, u slobodno vrijeme, ali i na radnom mjestu te da se pokoja žena zbog toga znala i uvrijediti.

O ratnim dijelovima filma bolje da i ne govorim. Jest, Vrdoljak nam tu i tamo pomogne dodanim natpisima kao što su 'Zapadna Slavonija te-i-te godine', 'Livno', 'Badnjak 1994.', ali u većini slučajeva, osim ako je gledatelj prije filma štreberski proučio kompletan ratni put naslovnog junaka, nemate pojma ni gdje smo sada ni što se zbiva. Moguće je da je Vrdoljak te dijelove snimio samo za branitelje, koji će vjerojatno pojedine lokacije, akcije i zbivanja znati prepoznati bolje nego mi, obični smrtnici, ali svejedno mu ne valja pos'o. U tim dijelovima, možda čak i mnogo više nego bilo gdje drugdje u filmu, stječe se dojam da je sve snimljeno samo zato da bi se pokazalo herojsko i pravedničko biće generala Gotovine, pri čemu kontekst valjda uopće nije važan, što li.

Zanimljiv je i 'štiklec' s Mihajlom Kneževićem, potpukovnikom JNA kojeg glumi Sreten Mokrović i koji se u filmu pojavljuje tek pred kraj, dok svojoj tajnici Milici (Olga Pakalović) diktira svoj zadnji izvještaj. U redu, scena je ubačena zato da bi se ilustrirala atmosfera osobne panike oficira JNA prije ulaska Hrvatske vojske u Knin, ali dok to gledate, scena se odjednom pretvara u nešto što je očito komplicirana i slojevita ljubavno-seksualna priča. Mihajlo i Milica padaju na pod, on je pokušava zagrliti i poljubiti, govori da im je to možda zadnja prilika i kad već misliš da je Mihajlo ljigavi seksualni predator koji koristi gužvu da bi 'ispipao' tajnicu, uslijedi njezin monolog, pa i dirljivi oproštaj u kojem ga ljubi i nježno ga oslovljava nadimkom - po kojem shvaćaš da se tu ipak nešto događalo. Tko? Što? Zašto? Otkud sad OVI pred kraj filma? Očito ćemo i taj, kao i sve druge odgovore na hrpu upitnika koji su nam ostali nad glavom nakon ovog filma - dobiti tek u seriji.

Kada se sve zbroji, oduzme i rezimira, ovaj je film praktički negledljiv za sljedeće skupine: a) bilo kojeg gledatelja koji nije iz Hrvatske, b) bilo kojeg gledatelja koji je rođen prekasno pa nije osobno svjedočio dijelu života Ante Gotovine koji pokriva film, c) bilo kojeg gledatelja koji iz bilo kojeg drugog razloga ne zna pojedinosti iz života Ante Gotovine, d) bilo kojeg gledatelja kojeg zbunjuju nasumično nabacane scene te pojavljivanje i nestajanje likova/situacija čiju ulogu film ne razjašnjava. Film će vjerojatno shvatiti i s pljeskom prihvatiti samo oni koji su i prije njegova snimanja bili veliki obožavatelji lika i djela generala Gotovine, a koji su usput pratili i detalje njegova privatnog života.

Antun Vrdoljak je očito zaključio da drugi nisu ni važni.