Znate ono kad ste na Facebooku rješavali šaljivi test pa ste na temelju svojih odgovora dobili procjenu u kojoj biste svjetskoj metropoli trebali živjeti? Ili ono kada ste birali omiljene boje i oblike pa vam je faceboočki test rekao koja ste princeza iz Disneyjevih crtića? Možda ste malo ozbiljniji pa ste rješavali one testove koje zna riješiti samo 5 % svjetskog stanovništva, a vama je uvijek ispadalo da ste upravo vi među tima najgenijalnijima? Nije zapravo uopće važno koji ste točno test rješavali na društvenim mrežama - o kojem god da je riječ, na temelju vaših odgovora prikupljani su podaci o vama. Negdje se bilježilo kakav ste tip osobe, što vas zanima, na kakve teme i emotivne podražaje reagirate. I kada ste rješavali te testove, igrali igrice na društvenim mrežama, kada ste lajkali ili komentirali neke sadržaje - to se negdje zapisivalo. Na temelju toga utrpani ste u određenu ladicu. Moćni analitički alati digitalnog doba procijenili su kakva ste osoba i što vam mogu prodati. Pri čemu vam nisu prodavali samo proizvode i usluge, nego i ideje.

Netflixov dokumentarni film 'The Great Hack' priča nam priču upravo o tome. Konkretno, priča o sad već ozloglašenoj i ugasloj firmi Cambridge Analytica, koja je u sprezi s društvenim mrežama i pomoću takvih podataka uvelike utjecala na rezultate američkih predsjedničkih izbora 2016. godine. Trumpu i voditeljima njegove kampanje pristupila je s hrabrom tvrdnjom da o svakom državljaninu SAD-a posjeduje 5000 podatkovnih jedinica (ili bodova) te da na temelju toga može utjecati na glasačko ponašanje više-manje svih osoba u SAD-u koje imaju pristup društvenim mrežama. Potom je određene tipove korisnika - određene tipove osoba - ciljala posebno osmišljenim vijestima. Amerikancima koji su se, kako su govorili njihovi podaci, osjećali posebno zanemareno i ugroženo u Obaminoj Americi, servirala je, primjerice, priloge o zlodjelima nelegalnih useljenika. Onima koji su se bojali je uvođenje solidarnog zdravstvenog osiguranja prvi korak prema komunističkoj diktaturi, prikazivala su se upravo takva predviđanja. Onima koji su strahovali da u 'politički korektnoj Americi' svi imaju veća prava od njih, servirale su se priče o tome kako etničke manjine, gayevi i žene sada uživaju zaštitu kao sjeverni medvjedi te da se sprema lov na sirote, ugrožene bijele muškarce i tako redom. Ista je tvrtka na vrlo sličan način postupila i u kampanji za referendum o Brexitu.

Drugim riječima, ljudima su se, prema onome na što su najosjetljiviji, servirale izmišljene vijesti, odnosno ono što Amerikanci, a sada već i cijeli svijet zove fake news. Na taj se način manipuliralo ljudima, snažno se utjecalo na njihovu svijest i podsvijest, na njihove odluke i ponašanje.

Sve dok nije puklo. Nekoliko zviždača iz same firme Cambridge Analytica počelo je govoriti medijima što se zbiva iza kulisa, nekoliko novinara, među kojima i Carole Cadwalladr, počelo je istraživati što se zbiva i otkrila da je Facebook dopustio korištenje podataka o svojim korisnicima radi psiholoških istraživanja koja su omogućila takvu praksu. Izbio je strašan skandal, Facebook se morao posipati pepelom i gadno mijenjati svoje mehanizme zaštite privatnosti, Mark Zuckerberg i šef Cambridge Analytice, Alexander Nix morali su svjedočiti pred parlamentarnim komisijama i sve je na kraju završilo tako da je Cambridge Analytica zatvorila vrata u sramoti, ali bez detaljnog otkrivanja što su i kako koristili od korisničkih podataka.

Netflixov dokumentarac ovu priču priča kroz perspektivu triju osoba. Jedna je već spomenuta novinarka Carole Cadwalladr, jedna je zviždačica i bivša zaposlenica Cambridge Analytice, Brittany Kaiser, a treća je David Carroll, američki profesor medijske kulture koji je tužbom pokušao natjerati Cambridge Analyticu da mu otkrije i vrati sve podatke koje imaju o njemu te koji u tome nije uspio, iako je zakon na njegovoj strani.

Riječ je o velikoj, važnoj, uzbudljivoj temi, o pravu na podatke kao o ljudskom pravu, ali Netflixov dokumentarac to samo ovlaš dotiče. Kao prvo, sve ovo gore napisano možete saznati i bez tog dokumentarca. Ono što bi u njemu bilo zanimljivo bio bi možda malo detaljniji opis načina na koji se profiliralo korisnika i kako se dolazilo do skupina koje je lako manipulirati. Riječ je, naime, o beskrupuloznom eksperimentu na razini eksperimenata Philipa Zimbarda i razotkrivanje metodologije vrlo je važno radi transparentnosti i budućeg prepoznavanja te sprječavanja takvih postupaka. Ovako gledatelj do kraja filma pomalo ostaje s upitnikom nad glavom, a oni snažnije izraženog ega vjerojatno će, zbog pomanjkanja dokaza i primjera, zaključiti 'sa mnom sigurno nisu manipulirali, ne dam se ja tim glupostima, a i nemam facebook', unatoč činjenici što je Carole Cadwalladr u svojem TED talku iz kojeg je isječak prikazan u filmu zaključila da SVI 'bogovi Silicijske doline' imaju moć to činiti i dalje te da to vjerojatno i čine.

Dobar dokumentarac obično čine dobro istražena faktografija i dobro ispričana ljudska priča, s emocijama, osobnim doživljlajima i značenjem koji to ima za gledatelje. 'The Great Hack" u svim je tim sastavnicama pomalo zabrljao te nijednu nije odradio do kraja. Faktografija je mutna i iskrzana, osobna svjedočanstva su satkana ili samo od trenutačnih emocija (opetovani uzdasi uz psovku fuuuuuck zviždačice Brittany Kaiser, za koju se samo govori da je bila 'važna' u Cambridge Analytici, ali se ne opisuje njezina prava funkcija) ili samo od suhih činjenica (David Carroll leta simo-tamo na relaciji New York - London, telefonira s odvjetnicima, sastaje se s Brittany i drži govorancije studentima, ali zapravo ne vidimo nikakvu priču u njegovu angažmanu), a gledateljima bi značenje svega toga za njihov život moglo promaknuti zbog nedostatka detaljnijih i zornijih primjera.

Ipak, čak i ovakva, površna i iskrzana priča, dovoljna je da se zapitate prije nego što riješite sljedeći test na Facebooku. Ili barem da istražite što si ti vražji 'podatkovni poeni' o kojima svi stalno govore, a nitko nam ne objašnjava što su.