Mnogo je divnih stvari koje bih mogla napisati o filmu 'Festival straha', ali definitivno ne bih mogla napisati da je nepredvidljiv. Od trenutka kada, naime, njegovi glavni junaci, negdje u desetoj minuti objave da svi zajedno putuju na folklorni festival kojim se slavi ljetni solsticij u zabačnom dijelu Švedske, sve je jasno. Ustvari, nije baš SVE jasno, ali jasno je da se nitko s tog festivala neće vratiti. I da će ondje zaglaviti zbog nečeg strašnog. No ta je predvidljivost, kao i još nekoliko 'mana' za koje sam pročitala da ih predbacuju ovom filmu, zapravo dio žanrovskog 'obaveznog programa'. Mladi redatelj Ari Aster, 33-godišnjak koji nam se prošle godine bio predstavio svojim prvim, također izvrsnim horrorom, 'Naslijeđeno zlo' tako nam je odmah dao do znanja u koju felu horrora je utrpao svoj film - u onu u kojoj se unutarnje zlo, nasilje i užas opisuju kroz kulturološku tradiciju malih, zabačenih zajednica. Svi već znamo takve klasične filmove, među kojima je najpoznatiji 'Čovjek od pruća'.

No to što znamo da se nijedan od glavnih likova neće vratiti tamo odakle je otputovao, i to što znamo da ih se većina neće vratiti zato što je pala mučeničkom i krvavom smrću nimalo ne umanjuje efekt ovog filma, koji je gotovo od samog svojeg početka prožet iznimno uznemirujućom, bolesnom i bizarnom atmosferom. Teško ćete je se otresti čak i dugo nakon što izađete iz kina.

Sam početak priče vrlo je efektan i ekonomičan. Mladi postdiplomand antropologije Christian ima curu Dani (fenomenalna Florence Pugh), s kojom stalno nailazi na emotivne i seksualne probleme, pogotovo zbog toga što djevojka ima sestru koja boluje od teškog bipolarnog poremećaja. Već ju se sprema ostaviti, u čemu ga njegova grupica prijatelja svesrdno podržava, i to u tipičnoj američkoj bro-maniri, unatoč činjenici što je riječ o grupi mladih intelektualaca koji spremaju doktorske disertacije. No dok Christian i njegova ekipa intelektualnih šupaka razglabaju njegov prekid s Dani, u Daninoj se obitelji odvija užasna tragedija - njezina psihički bolesna sestra ubija i sebe i roditelje ispušnim plinovima iz automobila. Ari Aster se, naravno, pobrinuo da to vidimo.

Christianu je sad, naravno, bed prekinuti s Dani jer, iako JEST šupak, ne želi da ga itko takvim izrijekom proglasi, pa ostaje s njom, tješeći je preko one stvari i pretvarajući njihovu vezu u tipičnu žabokrečinu prikrivenog međusobnog zamjeranja i iritacije. No s obzirom na to da se Christian i dalje trudi prikriti da je šupak, a Dani nije sposobna svoju traumu ni početi odrađivati, nekako dolazi do toga da je poziva da s njim i njegovim frendovima otputuje na taj nesretni folk-festival u Švedskoj.

Neću vam dalje u detalje prepričavati što se zbiva u filmu, ali dovoljno je samo reći da je izolirana komuna u koju dolaze na festival već od samog početka zastrašujuće idilična. Osim što glavni likovi već pri dolasku u taj dio Švedske počinju žestoko konzumirati različite halucinogene, i sami članovi komune kao da su pod djelovanjem neke začudne droge ili barem kolektivnog ludila, koji ih sve pretvara u nekakve raspjevane i vedre Titove pionire, samo što se ovdje ne furaju plave titovke i crvene marame, nego bijele halje i vjenčići od cvijeća. Neovisno o spolu i rodu.

U toj suncem okupanoj komuni (vrijeme je solsticija u Skandinaviji, sunce gotovo nikada ne zalazi) stvari se, međutim, rade na točno određeni način i nema prigovora ni odstupanja, što će naši junaci ubrzo saznati. Ono što neće saznati jest da su i tamo dovedeni s vrlo preciznom namjenom, a ta namjena nije skakutanje po cvjetnim livadama i uživanje u svježem zraku. Premda će ih pustiti da se malo razonode i na taj način.

Do kraja filma u priči će se dogoditi mnoge strašne, uznemirujuće, krvave stvari koje, kada ih vidite, sigurno nećete zaboraviti do kraja života, ali to zapravo nije poanta filma. Poanta filma, kao i u prethodnom Asterovu horroru, zapravo je 'ono iznutra'. Prije svega - sve ono grozno, opresivno, pa i krvavo izvana odsjaj je trule veze Christiana i Dani te tegobnih načina na koji se oboje iz nje pokušavaju izvući, nanoseći jedno drugome pritom nezamislive boli. No to nije sve. Gledate li pažljivije, primijetit ćete tu i priču o ulozi zajednice, o tome kako se kroz nju ostvaruje i empatija i okrutnost, i zajedništvo i zatiranje individualnosti, ali i kako se 'priraslice' u zajednici brutalno otklanjaju ili asimiliraju.

Uza sve to, Asterov je film i pravi audio-vizualni spektakl. Priroda i ljudi u njemu žive, pomiču se, sudjeluju u radnji čak i kad to nije (samo) zbog halucinogenih tripova. Blještave boje cvijeća, ali i okrutnih prizora vizualno su razrađene do detalja, travke i pupoljci pulsiraju s emocijama ljudi koje okružuju, sve živi i sve umire na blještav, živopisan način, uključujući i sam stravičan rasplet.

A kada počne rasplet... Pokušajte skupiti donji dio čeljusti s poda. Prizor žene bremenite cvijećem koja rida pred gorućim hramom toliko je vizualno moćan da ga se može usporediti samo s Tarkovskim ili s onih nekoliko prizora s početka 'Melankolije' Larsa Von Triera. Mladi je Ari Aster očigledno učio od najvećih jer u njegovu filmu, osim tih referenci, ima pregršt i Kubricka i Bergmana i čitav niz klasika. No s darom da nas uznemiri, poljulja, zabljesne - sasvim je jedinstven.