Zamislite da prvi put u životu čujete pjesmu 'Yesterday'. Ne možete, zar ne? Većina nas je već rođena i odrasla u svijetu u kojem su Beatlesi i njihove najpoznatije pjesme bili toliko notorna činjenica da ne samo da ne možemo zamisliti da prvi put čujemo 'Yesterday', nego ne možemo sjetiti ni kada smo je prvi put doista čuli. I pjesma i njezini autori/izvođači za većinu nas je postojala oduvijek. Bila je i ostala dio kolektivne pop-kulturne svijesti.

Danny Boyle kao redatelj i Richard Curtis kao scenarist pokušali su u filmu 'Yesterday', međutim, zamisliti drugačiji svijet. Zamislili su svijet u kojem Beatlesi i 'Yesterday' nikada nisu postojali. Zanimljiva pretpostavka, zar ne? Jedini je problem to što zapravo uopće nisu zamislili takav SVIJET. Iskoristili su tu ideju samo zato da bi ispričali tipičnu curtisovsku romantičnu komediju kakvih smo pogledali već najmanje pet te da bi se Danny Boyle mogao još jedanput igrati sa svojom opsesijom popularnom glazbom, koju očito voli više nego režiranje filmova. Ili barem dobrih filmova.

Priča je sljedeća. Neuspješni kantautor Jack Malik (Himesh Patel) nakon niza neuspješnih gaža po lokalnim birtijama i jadnim festivalima na koje mu dolaze samo njegovi prijatelji - odlučuje se prestati baviti glazbom. Objavljuje to svojoj frendici i ko fol menadžerici Ellie (Lily James), koja je jako razočarana tom odlukom jer baš voli Jackovu glazbu, a očito i Jacka, iako je on tipično muško nesvjesno drvo koje to ne kuži. No iste večeri kada Jack odlučuje odustati od glazbe, pa tako sav odlučan i razočaran sjeda na bicikl da bi se odvezao kući, u cijelom svijetu istodobno na nekoliko sekundi nestane struje (interesantno je kako je u Boyleovu filmu za tu prigodu i u Parizu i u Tokiju i u New Yorku istodobno noć), a Jacka na biciklu udari autobus.

Jack iz nesreće s autobusom izlazi relativno lako ozlijeđen (izgubio je par zuba), ali vrlo brzo nakon izlaska iz (pretpostavljam neke specijalne zubarske) bolnice shvaća da se tijekom tog globalnog zamračenja ipak dogodilo nešto čudno. Kada Ellie citira stihove poznate pjesme Beatlesa: Will you still need me, will you still feed me when I'm 64, njoj nije jasno zašto baš 64, a kada frendovima, koji su mu kao poklon za oporavak poklonili novu gitaru, na njoj odsvira 'Yesterday', svi se ponašaju kao da to čuju prvi put, što je, usput budi rečeno, možda vrhunac filma jer nakon toga sve odlazi u poprilično blesavom smjeru.

Uglavnom, Jack nakon kraćeg guglanja shvaća da internet nema pojma tko su Beatlesi, što će reći da nema osobe na svijetu koja bi znala, pa nakon kraćeg razdoblja razmišljanja (uvjetno rečeno jer nije sasvim jasno o čemu je i kako razmišljao), odlučuje pjesme Beatlesa predstaviti kao svoje. Barem one kojih se sjeća jer ih se svih baš i ne sjeća najbolje. Prokleta Eleanor Rigby!

E, sad. Ono što slijedi prepuno je početaka izvrsnih ideja, ali onda svaka ta ideja ostane visjeti sa strane sve dok se mlitavo ne ispuše jer su Curtis i Boyle previše zauzeti pričanjem još jednog 'Notting Hilla' ili tako nečega, samo puno lošijeg. Jack postaje slavan sa svojim beatlesiranjem, u tome mu pomaže i Ed Sheeran, koji dobrohotno glumi pomalo samopodrugljivu verziju samog sebe koja smatra da je 'Hey, dude' bolji naslov za pjesmu nego 'Hey, Jude', hvata ga se glazbena industrija koja krvoločno navaljuje na sve ono što se u ostavštini Beatlesa smatra svetim...

Ima tu i dalje zanimljivih momenata, kao što je onaj kada Jacku ne prihvate predložene nazive za album jer 'Sgt. Pepper Lonely Hearts Club Band' ima previše riječi, a 'White Album' ima nezgodne rasističke konotacije, ali zapravo je sve podosta glupo, površno i čak ni napola odrađeno. Činjenica da Beatlesi nikada nisu postojali sigurno bi imala mnogo opsežnije učinke na razvoj popularne glazbe od toga da bez Beatlesa nikada ne bi bilo Oasisa, ali Curtis i Boyle to svode samo na to. Činjenica da današnja glazbena industrija i publika funkcioniraju tako kako funkcioniraju sigurno bi utjecala da to da bi neke pjesme Beatlesa možda prošle lošije nego onda kada su snimljene, a neke koje su bile manje popularne možda bi prošle bolje, ali Curtisu i Boyleu to uopće ne pada na pamet. I takvih je situacija i ideja u filmu mnogo.

Umjesto tim putem, 'Yesterday' radije odabire staru i istrošenu lamentaciju o tome jesu li slava i bogatstvo važniji od sreće u ljubavi i obitelji, na što svi znaju odgovor i nije potrebno snimati filmove o tome, ali su Curtis i Boyle to ipak učinili. Pritom su čak na kraju izveli nešto što neću ovdje opisivati jer je spoiler, ali reći ću samo da bi nasljednici Johna Lennona možda mogli imati prigovora na blagu implikaciju da je Lennon proćerdao život.

Sve u svemu, Curtis i Boyle su, stvarajući ovaj film, pustili mozak na pašu. Ako je i vama do toga, pogledajte film, može vam goditi kao partner u takvim aktivnostima.