Filmovi o životima pop-zvijezda, pogotovo kad je riječ o životima pop-zvijezda koje su još žive pa ih onda moraš pitati kako oblikovati svaku riječ u dijalogu e da te ne bi tužili mami, tati, vrhovnom sudu i Ujedinjenim narodima - najčešće su drek. Publika očekuje da će saznati nešto više o svojem ljubimcu, da će joj se razotkriti slojevi koji inače nisu dostupni u tabloidskim člancima i intervjuima samih zvijezda, možda čak i da će nakon filma možda malo bolje razumjeti protagonista. No obično se to svede na par krajnje izraubanih općih mjesta o nevoljama i preprekama na putu do slave (nesretno djetinjstvo, droga, alkohol, nesretne ljubavi, blabla), koje ionako osobi po kojoj je oblikovan glavni junak biopica služe samo kao dodatna reklama njegovu liku i djelu.

Film o životu britanske megazvijezde, Eltona Johna na prvi pogled nije mnogo drugačiji. Iako ga je redatelj Dexter Fletcher zgodno zamislio na početku, kada sredovječni Elton dolazi na grupnu terapiju programa za liječenje ovisnosti drito s koncerta, odjeven kao vrlo glamurozan đava. Scena je zbilja simpatična - Elton ušeće u prostoriju u blještavo narančastom kostimu, s namontiranim rogovima, krilima i, dakako, naočalama, a onda sjedne i sam sebe pred svima oblati do balčaka, nabrajajući sve svoje ovisnosti, grijehe i nepodopštine po rubrikama. Čak i duhovito završava - nakon svih droga, alkohola, seksa i nevaljalosti, još je i ovisan o shoppingu.

I sad - okej, tako je kako je. Znamo da će svaki popularni šlager pevač od šezdesetih naovamo u svoju priču o životu i priključenjima uplesti sve motive koje pop-zvijezde moraju imati u CV-ju jer bi ih valjda inače izbacili iz kluba pop-zvijezda. Zato nas ne bi smjelo iznenaditi ni naljutiti što će i Eltonova priča imati iste elemente. I doista - dok on tako sjedi u sotonskom kostimu na terapiji, dodajući novo značenje borbi sa svojim demonima, pred očima mu se ukazuje slika mlađeg sebe, petogodišnjeg Reggieja, u dobi kada je prvi put pokazao talent za glazbu, posebice za sviranje klavira. I od tog trenutka kreće poznata priča s tek tu i tamo pokojom varijacijom. Djetinjstvo u četvrti niže srednje klase, hladan i distanciran otac, pomalo nehajna majka, dobra baka, stipendija na glazbenoj akademiji, sviranje u lokalnoj birtiji, prvi poljubac s muškarcem i otkriće da je gay, prvi koraci prema slavi i promjena imena, prijateljstvo s tekstopiscem Bernijem Taupinom, romantično-seksualna veza s menadžerom Johnom Reidom, skrivanje homoseksualnosti, traume iz djetinjstva, alkohol, droga, blesavi brak sa ženom...

Sve su to štikleci iz života Eltona Johna koje svatko s pristupom internetu može saznati nakon tri sekunde guglanja i čitanja par članaka pa gledatelj zapravo iz filma ne dobiva ništa. No Dexter Fletcher, koji je svojom režijom već uspio tako razvodniti jedan recentni biografski film - 'Bohemian Rhapsody' o Freddieju Mercuryju - ovdje je ipak imao lagani proplamsaj genija. Odlučio je takav, formulaičan, nimalo provokativan i ni s jednim slojevitim, dubljim momentom obogaćen biografski film - pretvoriti u mjuzikl. I to je ono što ovaj film čini ne samo gledljivim, nego i istinski zabavnim - ne samo zvučno, nego i vizualno. Jer sve ono što 'običnom' narativnom dijelu filma užasno nedostaje, u glazbenim je točkama isfurano u tipičnim, ali kvalitetnim elipsama videospota. I u tim je glazbenim točkama sadržano više priče, emocije i života nego u svemu ostalome u filmu.

Recimo, dok još pratimo Eltonove prve korake u glazbi, dok se još i nije zvao Elton, nego je nastupao u lokalnom baru za klavijaturama, Fletcher ulijeće u mjuzikl-verziju pjesme 'Saturday Night's Alright For Fighting', kroz koju je ispričana zbilja slikovita priča o Eltonovim počecima. Tu su tučnjave u kvartovskoj birtiji, alkohol, lokalni luna-park u kojem se Elton susreće s nekim svojim glazbenim i multikulturalnim utjecajima - ska, Indijci, rokeri... Doista simpatična točka. Eliptično i uz pozadinske pjesme (od kojih nijednu ne pjeva sam Elton John, nego Taron Egerton i ostala glumačka ekipa filma) - prikazan je i jedan od najzanimljivijih privatno-profesionalnih odnosa u životu Eltona Johna - onaj s tekstopiscom Bernijem Taupinom. Zanimljivi su i mjuzikl-dijelovi s početka njegove američke slave, u losanđeleskom klubu 'Troubadur', gdje u prikazu uspjeha koji je postigao kod publike i opojnog dojma koji je to ostavilo na njega i Elton i publika doslovno lebde po klubu, što je izvrstan prikaz nestvarnog svijeta u koji ljudi ulaze kada vole glazbu i zajednički uživaju u njoj, ali i odličan prikaz gotovo narkotičke moći slave.

Sve ostalo što je povezano s Eltonovim životom, a nije prikazano u stilu mjuzikla totalno je bez veze. Sav taj raskalašeni život o kojem dotični govori na grupnoj terapiji jedva da se vidi po bilo čemu osim po jednoj sceni seksa s menadžerom i ljubavnikom i par tuluma na kojima pleše s polugolim muškarcima, sav taj duboki unutarnji život zbog kojeg se glavni lik cijelog života osjeća kao da ne može biti ono što jest pokriven je samo s par iskrzanih crtica u kojima mu se ponavljalo da ne smije javno priznati svoju homoseksualnost, sve ono što ga je morilo iz djetinjstva nekako je zbrzano u prikazu jednog posjeta ocu koji ima novu obitelj i sinove kojima pokazuje mnogo više ljubavi nego što je pokazivao malome Reggieju... 'Bohemian Rhapsody' barem je imao Ramija Maleka da nadoknadi ispraznost filma svojom fenomenalnom glumom, ali Taron Egerton jednostavno nije toliki glumački kalibar. U redu je, nije loš, ali nije od materijala koji mu je prezentiran uspio napraviti ništa više, za razliku od Maleka.

No, baš kao i s cijelim filmom, i Egertona je izvukla muzikalnost. Nije pjevački ni glazbeni genij kao Elton John, ali pjeva vrlo pristojno i dovoljno dobro za filmski mjuzikl, pogotovo u njegovu reinventiranom, La-la-land obliku. I zahvaljujući tome ovaj film funkcionira. Ne samo da bih vam savjetovala da ga pogledate ako volite Eltona Johna - savjetovala bih vam da ga pogledate ako volite glazbu. Jer to je ono zbog čega je ovaj film dobar. Kao biografski film jedva jedvice funkcionira, ali kao mjuzikl... Kao mjuzikl je jednostavno očaravajući.