Ulazak u ono što se naziva 'srednjim godinama' - a obično znači kasne četrdesete i rane pedesete - u mnogim stvarima nije lak. Mudriji smo i lakše primjećujemo sve ono što ne valja na nama, oko nas i na drugima, a to - iako je mudrost uvijek dobrodošla - nije uvijek ugodno otriježnjenje. Idealistička mladenačka perspektiva pomalo nas napušta, pri propitkivanju svojih životnih izbora sve češće dolazimo do zaključka kako je sad prekasno da bismo ih promijenili, a usput nas još i naša tijela podsjećaju da je 'kasnije nego što mislimo'. Sve je to još malo izraženije ako si žena. Uza sve iste probleme koje imaju i muškarci te dobi, mi još k tome postajemo nevidljive, a imamo i valunge. Zbog kojih nam se onda još i rugaju. Nerijetko se zbog toga događa da žene u tim godinama naginju drugim ženama tih godina, tražeći u onima koje ih razumiju utjehu, razonodu, odmor od toga da sve češće dolaze u sukob sa svijetom oko sebe.

Upravo ovo opisano u gornjem odlomku premisa je filma 'Wine Country' koji se odnedavno prikazuje na Netflixu. Šest prijateljica koje su se upoznale u mladosti, dok su radile kao konobarice u jednoj pizzeriji u Chicagu, okupljaju se za pedeseti rođendan jedne od njih. U povodu tog velebnog događaja odlaze u iznajmljenu kuću u dolini Napa u Kaliforniji, poznatoj po vinogradima, vinarijama i svom turizmu koji ide uz to. Šest se prijateljica okuplja zato da bi jedan dulji vikend uživale, zabavljale se, pile, možda se čak i podsjetile da su i dalje one osobe koje su bile i prije, da su za sve to i dalje sposobne unatoč životu koji ih pritišće sa svih strana.

Tema sama po sebi nije neki preduvjet za ludu akciju i vratolomije, ali nije ni nezanimljiva. Osim što će svakako sjesti na pravo mjesto u srcu svake žene koja pripada generaciji X, odnosno, upravo se približava dobi u kojoj su i glavne junakinje ovoga filma, u sebi sadrži i komični potencijal kakav i inače sadrže priče koje govore o nekolicini prijatelja/prijateljica koji odlaze nekamo da bi se družile - pa onda nešto krene po zlu. Uzme li se u obzir da su u ovome filmu sudjelovala neka od najvećih imena američke komedije - veteranke showa 'Saturday Night Live' Amy Poehler (koja i režira film), Maya Rudolph, Tina Fey i Rachel Dratch, očekivanja su doista visoka. Film, kad se sve dosad napisano uzme u obzir, ima dva velika potencijala - introspekcijski (ono s ulaskom u srednju dob) i komični (ono drugo).

Problem je, međutim, što film zapravo ne ispunjava nijedan.

Nije taj film loš, dapače. Ako ste kod kuće sa slomljenom nogom/virozom i morate mirovati, slobodno ga odgledajte, nećete požaliti utrošenih stotinu minuta, ako vam se sviđaju krajolici i pretjerivanje oko vina koji su svojstveni za Napu, također izvolite (premda bih u tom slučaju preporučila mnogo bolji film 'Stranputica'), a i ako ste vršnjakinja glavnih junakinja u filmu, opterećena životom, perimenopauzom, bolovima u koljenu, ginekologijom i kičmom - sigurno ćete suosjećati s ovim ženama. No osim što bih vam i u tom slučaju prije preporučila neku od epizoda serije 'Better Things' s Pamelom Adlon, moram vas upozoriti da vam film neće ispuniti ono očekivanje koje bi bilo sine qua non kada je riječ o najvećim imenima američke komedije - nećete se baš puno naglas smijati. Film je vedar, ali nije baš naročito smiješan.

Amy Poehler, Tina Fey, Rachel Dratch, Maya Rudolph... pa i sve ostale žene u filmu bez ikakve su diskusije odlične glumice i komičarke pa njihova vještina u tumačenju zadanih uloga drži glavu ovog filma iznad vode. No cijela drama i njihovih životnih situacija i njihova međusobnog odnosa nekako je flah. Za početak, sve su dosta plošno i usputno portretirane. Znamo da je Abby (Amy Poehler) svojevrsni control freak, koja svojim maničnim planiranjem vikenda i ustrajanjem na pridržavanju plana skoro uspijeva uništiti zabavu. Znamo i da to proizlazi iz problema koje ima u životu izvan tog eskapističkog izleta. Znamo da je Naomi (Maya Rudolph) cijeli vikend opterećena nekim pretragama koje je obavila prije nego što je krenula na put i da joj to grči želudac, ali se odbija suočiti s rezultatima. Znamo da je Rebecca (Rachel Dratch) u lošem braku, ali da to odbija prihvatiti, znamo da je Catherine (Ana Gatseyer) uspješna poslovna žena koja se na izletu ne uspijeva otkačiti od posla... Sve su one nekako skicirane u grubim crtama, ali nedovoljno za ispunjavanje onog introspektivnog potencijala.

Nekako se sve to svodi na stereotipe o sredovječnim ženama i njihovoj muci, čak i na trenutke gadno prelazi u domenu privilegiranih američkih bjelkinja koje nariču zbog minornih problema (što je Amy Poehler u jednom svojem napola komičnom monologu čak i pametno uspjela adresirati). Čežnja za mladošću pretočena je u jedan pomalo zbunjujući pijani monolog o Princeu i njegovoj smrti, pomirenje s propadanjem tijela svedeno je na nabrajanje lijekova koje sve junakinje redovito uzimaju pa se zbog toga boje tijekom tulumarenja uzeti MDMA, međusobne napetosti svedene su na djetinjasto prepucavanje koje je moglo biti smiješno, ali zapravo nije.

Ono što je u filmu pomalo duši ugodno i zbog čega bi se moglo svidjeti gledateljima jest jedna topla nota prijateljstva koja, naravno, na kraju priče prevladava i koja nam govori da će sve biti u redu iako nam se primakla pedeseta, a pogotovo će sve biti u redu ako imaš prijateljice koje će te razumijeti i s kojima možeš otići na izlet, zabaviti se, posvađati, čak se i pred njima ukočiti od ishijasa, pa nikom ništa. Film, dakle, računa na to da ćemo sve ono što mu nedostaje popuniti same jer nam je situacija koju opisuje ionako dobro poznata. I to je okej, ako se na taj film gleda kao na nekakvu tabletu za smirenje kada nas uhvate tjeskobe zbog vlastitog starenja, usamljenosti i inih svakodnevnih problema u dobi u kojoj su i glavne junakinje. No sve je to moglo biti mnogo zanimljivije, a pogotovo smješnije.