U svibnju 1986. godine u Americi održana je jedna dobrotvorna manifestacija koja je polučila golem publicitet, ali i brojne kritike. Riječ je o projektu 'Hands Across America', u kojem su sudionici, za simboličnu svotu od 10 dolara, mogli doći na određeno mjesto i uhvatiti se za ruke s neznancima koji su stajali lijevo i desno od njih te se tako stvorio neprekidni ljudski lanac od jedne obale Sjedinjenih Država do druge. Manifestacija je bila organizirana zato da bi se njome podigla svijest o problemu beskućnika u Americi, ali i da bi se prikupila sredstva za pomoć toj ugroženoj skupini. No kao i mnoge druge slične dobrotvorne manifestacije, ni ova nije riješila problem kojim se bavila. Dapače, doživjela je i brojne kritike, ponajviše zato što je u njoj sudjelovao i tadašnji američki predsjednik Ronald Reagan, koji je, zagovaranjem određenih politika i zakona, zapravo pridonio rastu problema beskućništva u Americi. Najgorim se među njegovim 'prilozima' problemu beskućnika smatrao zakon po kojem je diljem Amerike deinstitucionalizirana gomila mentalnih bolesnika, a koji su potom završili na ulici, no, kao što je širom svijeta poznato, Reaganova se politika i predsjednikovanje i inače teško može povezati s bilo kakvom solidarnošću sa siromašnima i beskućnima.

Prvi kadrovi novog filma američkog redatelja Jordana Peelea, 'Mi' (ili u izvorniku 'Us', što nosi još jednu jezično-simboličnu dimenziju jer se 'Us' može pročitati i kao akronim US za United States) također počinju s manifestacijom Hands Across America, odnosno s djevojčicom Adelaide Wilson, koja u svojem domu nedaleko od plaže u kalifornijskom Santa Cruzu na televiziji gleda najavu za Hands Across America. Kasnije istoga dana Adelaide s roditeljima odlazi u lunapark na plaži u Santa Cruzu i, dok joj je majka na WC-u, a neodgovorni otac lunja po atrakcijama, djevojčica odluta do gotovo napuštene dvorane s ogledalima i ondje nailazi na - svoju dvojnicu. To je strahovito prestraši, ali ne vidimo što se točno događa nakon toga.

Tridesetak godina poslije, Adelaide je odrasla žena (igra je izvrsna Lupita Nyong'o), koja sa svojim suprugom i dvoje djece odlazi na odmor u sada praznu obiteljsku kuću nadomak Santa Cruza. Iz Adelaidina ponašanja i iz nekih flashbackova saznajemo da je Adelaide podosta nervozna zbog posjeta toj kući, da je uz nju, a posebice uz plažu u Santa Cruzu vežu neugodne uspomene, očigledno povezane s traumatičnim događajem u dvorani s ogledalima. Dinamika Adelaidine obitelji vrlo je slična onoj koja je vladala i u obitelji Adelaidinih roditelja - očigledno je da je Adelaide mnogo odgovornija i sposobnija od svojeg supruga, a slično je i s Adelaidinom djecom, gdje je kći uspješna sportašica i inteligentna djevojčica, dok je sin pomalo problematično dijete s ADHD-om ili nekim sličnim poremećajem koncentracije. Upečatljivo je i to da Adelaide i njezina obitelj pripadaju dobrostojećoj srednjoj klasi, iako, ruku na srce, imaju i prijatelje - bjelački bračni par Tyler - koji 'stoje' još malo bolje od njih. Adelaide i njezina obitelj provode dan na plaži s Tylerovima, ondje se događaju neke pomalo čudne stvari, ali ništa specijalno, no onda se navečer vraćaju kući i tu počinje rusvaj. Kad padne noć, naime, u kući im nestane struje, na kolnom prilazu im se pojavi obitelj njihovih dvojnika. I ta obitelj očito uopće nema dobre ni prijateljske namjere.

U prvom filmu Jordana Peelea, horroru 'Bježi' svi su isticali sjajnu autorovu sposobnost da stvori napetost i strah, istodobno se služeći humorom, ali svi su i, naravno, primijetili ono što je Peeleu bila jedna od glavnih namjera - kroz horror-narativ prikazati nepravedne rasne odnose u Americi. U svojem drugom filmu, 'Mi', Peele se zadržao na onome što ga očito najviše zanima te i ovaj put kroz košmarnu priču iz žanra strave i užasa razvio svoj socijalni komentar - ovaj put pretežno o klasnim razlikama u Americi. Priča u kojoj dotad nevidljivi dvojnici pripadnika srednje klase izlaze iz podzemlja, gdje su godinama držani u ropstvu i sakriveni od svijeta - bez imalo je sumnje zanimjiva, a njihova varijanta manifestacije Hands Across America istodobno je i komentar na licemjerje tog događaja iz 1986. i vrlo zoran prikaz američke nervoze pri pomisli na socijalnu revoluciju, nasilje koje proizlazi iz revolta potlačenih i nevidljivih, krvavu međuklasnu mržnju.

Problem je jedino što se Peele, iako mu je dobar dio filma doista sjajan - do kraja pomalo pogubio i teško ga je uhvatiti za glavu ili rep. Problem je i to što se u samom raspletu, na kraju, koristi bezveznim, gotovo diletantnskim narativnim sredstvima, odnosno doslovno ima jedan dugačak monolog kojim se objašnjava sva dotad načinjena zbrka. Problem je i to što je Peele u svojoj alegorijskoj priči napravio nešto što je vrlo često boljka početnika - htio je reći ama baš sve živo što mu je palo na pamet na tu temu, iskoristiti baš svaku sliku, simbol, hommage koji su mu protrčali kroz glavu kada je smišljao priču, pa je na kraju završio u papazjaniji u kojoj gledatelj više ne zna kamo bi se okrenuo od svih silnih zečeva iz 'Alise u zemlji čuda', referenci na Kubrickovo 'Isijavanje' i De Palminu 'Carrie', iz komentara o razlikama između bjelačke i crnačke srednje klase, iz krvavog prevrata onih kojima te razlike uopće nisu bitne jer samo žele biti ljudi, a ne znaju kako...

Dodaju li se tome i šokantni prevrati na kraju, zbrka je još veća. Jest, glavni prevrat u priči filmu dodaje izvjesnu trilersku dinamiku, ali zapravo zamućuje glavnu alegoriju, pomalo je odvlačeći u smjeru u kojem se čini da je za pobunu potlačenih potreban vođa iz klase koja ih je potlačivala (???). Zamagaljuju se tu i još neke stvari koje isprva djeluju važne i simbolične - kao što su suvremeni obiteljski odnosi, u kojima su muškarci uglavnom hedonistički debili, a žene nesretne, blazirane ili pretjerano anksiozne. Do kraja filma to nekako ostaje visjeti u zraku pa gledatelju nije jasno jesu li to bili tek neki štikleci za ukras ili koji vrag.

Šteta je što se Peele tako zapetljao u svoju vlastitu zavrzlamu jer film je svojim dobrim dijelom pravi užitak za gledanje, i to čak i meni, koja inače vrlo teško podnosim horrore, krv i eksplicitno nasilje, kojeg ovdje ima napretek. Peele bez ikakve sumnje ima sjajan dar za izgradnju napetosti, izvrstan timing za komično, golemo filmsko znanje i talent. I sve se to u ovome filmu vidi te je još i pojačano izvrsnom glumačkom ekipom, koju predvodi sjajna, sjajna Lupita Nyong'o. No iskreno rečeno, voljela bih uz sve te sposobnosti, vizionarstvo, redateljski i pripovjedački talent kombiniran s doista rijetkom socijalnom sviješću - vidjeti nešto čišće, preciznije. Možda malu mrvicu više hitchcockovštine u mišungu svih mogućih redateljskih referenci na kojima je Peele očito proveo dobar dio djetinjstva i mladosti. Tada bi to bio film za čistu desetku. Ovako... zbrka koja je na kraju zapečaćena banalnim objašnjenjem podosta kvari dojam izvrsnog potencijala. Peele je, međutim, još relativno mlad i polažem velike nade u njega.