Sjećanja na prošle događaje nepouzdana su, mutna i vrlo često bizarna. Nešto čega se mi sjećamo na jedan način, već će se naša braća ili sestre sjećati potpuno drugačije, a za neke događaje iz prošlosti koji će ses nekima od nas činiti silno važnima i upečatljivima - drugi će tvrditi da se uopće nisu dogodili ili da ih se ne sjećaju. Takva je priroda ljudskog pamćenja. Vrlo je teško utvrditi čije je sjećanje najpouzdanije, zbog toga se povjesničari oduvijek i muče s usporedbama dokumenata i svjedočanstava, a iz nepouzdanosti ljudskoga pamćenja nastala su čak i neka umjetnička remek-djela, kao što je 'Rashomon', kao što je Proustova potraga za izgubljenim vremenom i kao što je jedan od novijih sjajnih romana, 'Osjećaj kraja' Juliana Barnesa.

Martin Scorsese u svojem se novom glazbenom dokumentarcu odlučio malo našaliti s tim problemom. Odlučio je uzeti jednu turneju Boba Dylana sa sredine sedamdesetih, neobičnu reviju raznih umjetnika, izuvođača, biznismena te raznih pustolova predvođenih Bobom Dylanom, a odlučio je uzeti i filmske materijale, kojima je ta turneja dosta opširno dokumentirana, a koje je snimio Dylanov prijatelj, snimatelj Howard Alk. Zatim je te materijale pretumbao navrat-nanos, ubacio hrpu svojih materijala - pravih i izmišljenih i snimio visokokonceptualni film koji između pravog dokumentarca i mockumentarca skakuće kao da igra gumi-gumi.

Pritom, ako niste pažljivi i ako kojim slučajem niste dobro upućeni u karijeru Boba Dylana i sve face koje se vrzmaju oko njega, postoji velika šansa da neće uspjeti razabrati što je sve u tom filmu stvarno, a što je izmišljeno. Evo, recimo, u filmu je jedan dio u kojem Sharon Stone priča o tome kako je išla na koncert Boba Dylana s mamom u majici grupe Kiss, kako ju je Dylan primijetio, kako su razgovarali o bendu Kiss i o kabukiju, kako ju je Dylan zbog toga pri ponovnom susretu pozvao da pođe s njim na turneju, kako je otišla i kako joj je prodao foru da je pjesmu 'Just Like a Woman' napisao o njoj. Iako je priča zbog očitih bedastoća u detaljima najvjerojatnije lažna, zapravo ne postoji način da čovjek bude siguran je li jest ili nije, no ono što najviše frustrira u cijelom tom mandrljanju s istine na fantaziju i natrag jest pitanje - zašto? Čini se kao da je to Scorseseu - a moguće je i Dylanu - bilo smiješno, da je to neka njihova interna fora, ali ta se silna smješnoća baš i nije prenijela na ekran.

Slična je priča i s uvođenjem lika Stefana van Dorpa, europskog filmaša koji je navodno snimio sve te materijale na Dylanovoj neobičnoj turneji. Lik mi je odmah bio pomalo poznat, iako nikada nisam čula ni za kakvog van Dorpa (a i taj DORP mi je bilo pomalo sumnjiv), a onda sam skužila da je riječ o Martinu Von Haselbergu, komičaru i performans-umjetniku koji je još poznat i po tome što je suprug Bette Midler. Takvih je još nekoliko likova, koji glume nepostojeće aktere na turneji, u političkom životu Amerike toga doba, zatim su tu još neki koji nisu izmišljeni likovi, ali nije sigurno je li njihova uloga u svemu tome bila takva kakva se prikazuje...

S druge strane, u filmu ima nekih zanimljivih, čak sjajnih i dirljivih momenata. Turneja Rolling Thunder Revue bila je osmišljena tako da je Dylan uokolo po Americi autobusom vozikao razne umjetnike, pjevače, glazbenike, kao što su pjesnik Allen Ginsberg, Dylanova bliska prijateljica i pjevačica Joan Baez, pjevačica Joni Mitchell, Patti Smith i brojni drugi. Film je zanimljiv jer prikazuje njihova druženja, začudne drogirane razgovore, Ginsbergove recitatorske nastupe, činjenicu da su nastupali po dvoranama koje nisu goleme arene i stadioni, nego svakojake prostorije, uključujući i jedan starački dom. Posebno je dirljiv Ginsbergov i Dylanov zajednički posjet grobu Jacka Kerouaca, što je možda čak i emotivni vrhunac filma, a nad svime time dominira i golema količina Dylanovih nastupa, u kojima je - neobično 'isfuran' s bijelom bojom i šminkom na licu, predstavio nove, 'električne' verzije nekih svojih najvećih hitova i najboljih pjesama.

No kada se sve to zbroji i oduzme, imamo film koji je istodobno zanimljiv i predugo-dosadan, istodobno autentičan i posljedica nekakve Scorseseove (možda i Dylanove) interne šale na račun nepouzdanosti sjećanja, istodobno visokokonceptualiziran i zbrkan te, na kraju krajeva, stječe se dojam da Scorsese možda i jest znao što želi s tim filmom, ali publika će to teško proniknuti. A ako mene osobno pitate, ja ovaj film uopće ne bih svrstala u isti koš s drugim Scorseseovim dokumentarcima i glazbenim filmovima. Svrstala bih ga u koš koji bi nosio etiketu: 'ovaj Scorsese je u zadnje vrijeme stvarno postao malo žešći smor'.