Među zapadnjačkim ženama rođenim u drugoj polovici dvadesetog stoljeća, pogotovo među onima rođenim u urbanim sredinama - teško bi bilo naći one koje nisu doživjele nešto slično kao glavna junakinja filma 'Suvenir'. Kada kažem 'nešto slično', doista i mislim nešto slično, a ne isto ili identično, ali upravo su ta dva faktora ono što priču ovoga filma čine zanimljivom. Sličnost iskustva omogućuje nam da prepoznamo ono što se glavnoj junakinji događa i razloge iz kojih dopušta da joj se događa, a onaj dio po kojem se njezino iskustvo razlikuje od našega obojilo je ovaj film bojama svijeta u koji nam je interesantno zaviriti.

No o čemu je zapravo riječ? Julie (Honor Swinton Byrne, kćerka Tilde Swinton, koja u ovom filmu glumi majku glavne junakinje) mlada je studentica filmske režije početkom osamdesetih godina dvadesetog stoljeća u Londonu. Živi u omanjem, ali lijepom stančiću u londonskom Knightsbridgeu koji joj plaćaju njezini dobrostojeći roditelji, a u svojem umjetničkom, filmskom izričaju - kako sama govori na početku jednom od svojih profesora - želi se posvetiti tegobnom životu ljudi izvan njezina privilegiranog kruga. Ono što Julie i ne sluti jest da će je nevolja dočekati i u tom ugodnom, povlaštenom svijetu u kojem obitava.

Na jednom od partyja koji priprema u tom svojem stančiću, naime, Julie upoznaje Anthonyja (Tom Burke), nešto starijeg zaposlenika Ministarstva vanjskih poslova, koji je zaintrigira svojom pomalo distanciranom intelektualnom pričom i umjetničkim ukusom (ostavlja joj razglednicu sa slikom 'Suvenir' Jean-Honoréa Fragonarda). Nakon nekoliko zajedničkih objeda i čajeva u Harrod'su (koji figurira kao jedna od glavnih prostornih, ali i klasnih odrednica u filmu), Julie i Anthony stupaju u ljubavnu vezu i Anthony se useljava u njezin stan.

Glavna priča o romansi Julie i Anthonyja ona je o manipulativnom odnosu između Julie i Anthonyja. Anthony je idealan kandidat za muškarca na kojeg bi Julie pala s opsesivnim divljenjem i čeznutljivom zaljubljenošću u kojoj očajnički traži njegovo odobravanje i naklonost. Obrazovan je, inteligentan, cool, zna mnogo o onome što Julie najviše zanima (umjetnost, film), s njom o tome vodi ozbiljne razgovore, ali je i ozbiljno shvaća kada ona govori o svojim filmovima, pritom se prema njima odnoseći izrazito kritički. Anthony još pritom i zadržava popriličnu dozu tajanstvenosti - posao u Ministarstvu vanjskih poslova daje mu službenu dozvolu da joj taji kamo odlazi za svojih izbivanja, a samoizgrađena titula 'svjetskog čovjeka' omogućuje mu da Julie pomalo muči pričama o drugim ženama u svojem životu te da je pomalo prezire kada je zbog toga 'malograđanski' ljubomorna.

Ukratko, Anthony je klasičan profinjeni šupak na kakvog često padaju nježne, kreativne djevojke u ranim dvadesetima, djevojke koje traže posebnog, drugačijeg muškarca i koje u odobravanju takvog muškarca (koje rijetko dobivaju) traže potvrdu svoje posebnosti. Juliena fascinacija upravo takvim čovjekom nije samo odraz njezina osobnog psihološkog profila, nego i preslika njezine želje da se odmakne od svojeg privilegiranog društvenog kruga, u kojem dotad ionako nije nailazila ni na što drugo osim na odobravanje i podršku. Anthony to debelo iskorištava.

No osim što je ovdje riječ o klasičnoj priči, u njoj postoji i jedan neočekivani element, odnosno stvarna tragedija, tragedija koja nadilazi 'klasičnu priču' i klasnu povlaštenost u kojoj se odvija Juliena bolna ljubavna priča. Anthony, naime, nije samo tipičan manipulator s kakvim se susrela skoro svaka žena sa zapada koja je rođena u urbanoj sredini druge polovice dvadesetog stoljeća. Anthony je i ovisnik o heroinu. On je ovisnik o heroinu koji nosil ljepša odijela, obilazi otmjenija mjesta i piše ljepša ljubavna pisma nego ovisnici o heroinu koje smo upoznali u filmovima kao što je 'Trainspotting', ali njegovu ovisnost prate iste tragedije kao i ovisnost ovih drugih. I ta se tragedija, naravno, prelijeva na Julien život.

U 'Suveniru' se, kao i u svakom dobrom filmu, priča razvija na više razina i bogata je lateralnim, dodatnim značenjima. Studija je to o psihološkoj prirodi zaljubljenosti mlade, nježne i kreativne osobe koja sve ono prljavo, zlostavljački i manipulatorski u svojoj vezi uspijeva kompenzirati nostalgijom za onim ljepšim trenucima, i to ne samo 'obično' romantično ljepšim, nego i uzvišeno umjetničkima. Studija je to i o klasnom položaju, koji glavnu junakinju uspijeva zaštititi od mnogočega iz 'stvarnog svijeta' što se odvija oko nje - film je ispresijecan isječcima iz radijskih vijesti o terorističkim napadima IRA-e u Londonu i o libijskoj talačkoj krizi - ali je i studija o tome kako se neke ljudske tragedije prelijevaju i u ograđeni svijet privilegije te studija o tome u kakvim se oblicima ta tragedija manifestira kada se nastani u Knightsbridgeu, nadomak Harrod'su.

Iznad svega, ovo je suptilna, nježna, ali i duboko emotivna priča o odrastanju, podvučena činjenicom da je riječ o poluautobiografskom iskustvu redateljice i scenaristice Joanne Hogg. Zavodljiva i intrigantna u svojoj estetici - neobičnom kadriranju i bojama te zanimljivom korištenju prostora koji je u svakoj situaciji ovoga filma svojevrsni labirint (od stana glavne junakinje do ulica Venecije) - ova vas priča lako uvlači u svoj svijet. To je svijet iz kojeg glavna junakinja izlazi kao drugačija osoba, a mi u njemu prepoznajemo koliko je stvari u ljudskome iskustvu slično, ali različito. Emocije i odnosi su, kaže nam, isti ili slični - njihova estetika, međutim, katkad ovisi o tome živite li nadomak Harrod'sa ili nadomak ranžirnog kolodvora.