Kad je čuo da sam pogledala ovaj film, jedan me frend upitao: 'Koliko je taj film gay?' A što misliš, bracika? - skoro sam mu odgovorila. Film se zove 'Queer', da ne govori ni o čemu gayskom, bilo bi to k'o da nema seksa u '7 seX 7' ili k'o da se 'Romansa u Seattleu' odvija isključivo u Ulan Batoru. Dakle, ne, naslov 'Queer' u ovom slučaju ne znači ništa 'preneseno', meta niti se čak odnosi na novovjeko shvaćanje te riječi, koju je LGBTQAI+ zajednica ponovno prisvojila i uičinila pozitivnim. Ne. Ovo je ekranizacija djelomično autobiografske novele Williama S. Burroughsa, u kojoj Daniel Craig glumi glavnog junaka, Amerikanca koji pedesetih godina dvadesetog stoljeća gluvari po Mexico Cityju i Južnoj Americi, pije, puši, drogira se, tulumari te se seksa s muškarcima i zaljubi se u muškarca. It's gay, okay? Pomiri se s tim.

U 21. stoljeću sve to s gejstvom ne bi smio više biti problem i među pristojnom ekipom (u koju ubrajam i sebe) fakat i nije, i Luca Guadagnino ovaj je film snimao kao da stvarno nije. William S. Burroughs, doduše, svoju je novelu - po kojoj je snimljen film - pisao pedesetih, kada to još JEST bio problem, a izdao ju je osamdesetih, kada također još JEST bio problem i s obzirom na to da je nisam čitala, nemam pojma je li ondje taj problem naglašen, no Guadagnini se definitivno nije previše bavio tim aspektom patnje homoseksualaca u ovome filmu. Umjesto toga, više se posvetio onom aspektu koji govori o patnji usamljenog, sredovječnog muškarca koji ne zna ni što bi sam sa sobom ni sa svijetom, koji je očigledno depresivan i teško se nosi s time što više nije mlad i kojem se još k tome dogodi sudbinska, ali neuzvraćena ljubav. Prilično univerzalan aspekt patnje.

Opsesija ljepotom i mladošću

Guadagninijev William Lee (Daniel Craig) obuzet je još jednom dubokom patnjom, a to je patnja zbog opsesije ljepotom i mladošću, koju bih također nazvala univerzalnom, posebice u zaljubljivih muškaraca, koji najčešće tako i padaju u očaranost ili strast prema drugom ljudskom biću, bez obzira je li ono muško ili žensko. Lee se tako u filmu zaljubljuje u mnogo mlađeg i krhko lijepog Eugenea (Drew Starkey) i njegov odnos prema mladiću u mnogim trenucima podsjeća na odnos Gustava von Aschenbacha prema mladiću Tadziju u 'Smrti u Veneciji' - riječ je o sudbonosnoj, smrtonosnoj opčinjenosti ljepotom. Samo što Leejev Eugene nije dječak i u cijeloj priči nema ni primisli o pedofiliji, no s druge strane, niti je Burroughs Thomas Mann niti Guadagnino Luchino Visconti pa je taj odnos između dvojice muškaraca mnogo konkretniji i generalno obilježen drugačijom pričom, nešto drugačijim senzibilitetom i estetikom. I nema Mahlerove simfonije, u 'Queeru' svira Nirvana. No senzibiliteta i estetike svakako ima. Mnogi prizori u 'Queeru' izgledaju kao poznate umjetničke slike iz pedesetih (prvi na pamet padaju poznati 'Nighthawks' Edwarda Hoppera), a Daniel Craig kao Lee toliko je kulerski i frajerski stiliziran dok sa šeširom na glavi, sa sakoom preko ramena i s čikom u gubici prolazi ulicom od bara do bordela pa opet do bara - da se smrzneš od frajerštine i ljepote.

Luca Guadagnino ni prije u filmovima nije pokazivao previše interesa za društvenu, političku patnju homoseksualaca. Vidljivo je to i u njegovu najpoznatijem filmu, poprilično buržujskoj 'Skrivenoj ljubavi'. No sjajan je u postizanju onoga efekta koji je kod nekih pripadnika publike možda i efikasniji u tome da ih potakne na otvoreniji stav, na prihvaćanje i na odbacivanje doista glupe homofobije. Što to Guadagnini radi tako dobro a da je istodobno i efikasno protiv homofobije? Pa, pokazuje nam da homoseksualce muče ista emotivna previranja, iste boli, iste patnje, isti osjećaji. U 'Skrivenoj ljubavi' pričao je o prvoj ljubavi, prvom zaljubljivanju, euforiji i očaju koji je čine, a u 'Queeru' govori o posljednjoj, koju prate mnogi isti osjećaji, ali i mnogo više tihe tuge, melankolije i autodestruktivnosti.

(Ipak) romantična drama

Naravno, to je Burroughs pa je u sve upleteno i dosta droge, fantazmagorija, halucinacija, suludog humora (pazite na pojavu Lesley Manville!), ali i prljavih prekrivača na krevetima u Stundenhotelu i sličnih prizora, koji kao da su izašli iz pjesme Toma Waitsa. No ova je sporogoreća romantična drama ipak prije svega - romantična. Ne samo da govori o zaljubljivanju, ljubavi, ljepoti, opčinjenosti i patnji koje uz romantiku neizbježno idu, nego je i cijeli taj prikaz ekspatrijatskog života u Meksiku netom nakon Drugog svjetskog rata definitivno kao prekopiran iz neke romantične čitanke o frajerskom životu američkih pisaca u egzilu pedesetih. I Daniel Craig to predivno igra. I Jason Schwartzman je neodoljivo kul. A o ljepoti mladog Starkeyja bi se moglo raspravljati, no divan je - dapače, predivan kad ga se gleda kroz Leejeve oči. A to je poanta filma. Ne to je li gay ili nije. Ali je, gay je. I to je, naravno, oduvijek bilo i bit će okej.