Nikada nisam bila preveliki fan 'Dine' Franka Herberta i cijelog tog univerzuma. Iako inače nemam ništa protiv (dapače!) žanra znanstvene fantastike i njegova imaginativnog pristupa budućnosti kroz koji se zapravo prikazuje sadašnje pa i vječno ljudsko stanje - kod 'Dine' mi je uvijek bilo malo previše mistike, duhovnosti, teatralnosti i zapravo malo više fantasyjevske nego SF-ovske atmosfere. Premda bogat, intrigantan i politički zanimljiv, Herbertov mi je svijet iz 'Dina' oduvijek bio mrvicu previše i više nego mrvicu kičast, a još se i povrh svega, sve do Denisa Villeneuvea i njegovih filmova, uvijek pokazivao presloženim i zapetljanim za one koji su ga ekranizirali.

No s filmovima Denisa Villeneuvea ovo se zadnje promijenilo. U dosad dva vizualno fascinantna epa Villeneuve je pokazao da itekako zna uroniti u Herbertov komplicirani svijet te ga filmski efektno, pregledno i uzbudljivo podastrijeti gledateljima pa je time zaradio poštovanje i odobravanje čak i 'dinoskeptika' kao što sam ja. Fantasyjevska pretjeranost i teatralnost, mistika i 'duhovnost' ostale su i u tim filmovima, ali bez toga nema univerzuma 'Dine', ali sve je to nekako postalo zanimljivije, pametnije, manje zbrčkano i ljepše. Nije više bilo toliko kičasto i rubno smiješno.

Nova serija na platformi Max, od koje su dosad prikazane dvije epizode, na tragu je Villeneuveovih filmova više nego na tragu nekadašnjih uprizorenja Herbertova univerzuma. 'Dina: proročanstvo' jasnija je, pametnija, zanimljivija i dojmljivija od nekadašnjih ekranizacija priča iz toga svijeta, pa iako, naravno, nema taj snažan villeneuveovski umjetnički 'štih', postoji nešto po čemu se drastično razlikuje i od nekadašnjih i od Villeneuveovih ekranizacija. Izrazito je ženska.

Možda je to zato što nije snimljena po romanima Franka Herberta, nego njegova sina Briana Herberta te pisca Kevina J. Andersona, koji su se više fokusirali na ženski dio priče o Dini, možda je to zato što su seriju za HBO razvile Diane Ademu-John i Alison Schapker, možda je to zato što su došla nova vremena u kojima gledatelje, čudna mi čuda, možda čak i zanimaju priče o ženama, no kako god bilo, 'Dina: proročanstvo' više se bavi ženama u univerzumu Dine nego što su to dosad činili čak i Villeneuveovi novovjeki prikazi Dine.

Naravno, sve to ne znači da je serija lišena dosad tipičnih macho-sranja u borbi za moć, još manje da je lišena onih fantasyjevskih kičeraja koje sam spomenula na početku i zbog kojih osobno baš ne ljubim 'Dinu' (dapače, takvih je stvari možda još i više), ali sve je, ajmo reć, ispričano iz ženske perspektive. Što je za ovaj žanr, budimo posve iskreni, ne samo rijetko, nego ovakvu seriju prije desetak-dvadeset godina nitko normalan ne bi ni pokušao plasirati na premium kabelsku televiziju (danas streaming).

Uglavnom, 'Dina: proročanstvo' govori o sestrinstvu, odnosno redu ili sekti Bene Gesserit, koje u svim inkarnacijama Herbertova svijeta iz sjene drma, žari, pali i utječe na sve vladare koji se obru o pustinjski planet, samo što u ovoj seriji nije u sjeni. Priča je to o počecima tog moćnog reda, odvija se kojih deset tisuća godina prije događaja ekraniziranih u Villeneuveovim filmovima i romanima Franka Herberta, a gledamo je kroz oči i priču Valije Harkonnen (Emily Watson) i njezine sestre Tule (Olivia Williams). Valia je jedna od prvih voditeljica sestrinstva, moćna i poprilično opasna žena koja je taj privilegij naslijedila od prve časne majke, a Tula je njezina sestra, s kojom se često gloži, ali joj ova nerijetko služi i kao glas savjesti i razuma.

Prve dvije epizode, doduše, na trenutke su (ili preko nekoliko njih) brbljava ekspozicijska gnjavaža, ali ipak se sasvim dovoljno nazire ono zanimljivo, uzbudljivo i napeto zbog čega ljudi inače vole 'Dinu' i zbog čega čak i 'dinoskeptici' poput mene bez prisile gledaju filmove i serije o tom svijetu. Emily Watson i Olivia Williams šutaju dupe kao lude, moćne sisterice, svijet oko njih je prepoznatljivo dramatičan i eksplozivan, sve je tu - i ono fascinantno i ono teatralno, a najviše je, dakako, one ćaknute 'duhovnosti' koja 'Dinu' razlikuje od većine drugih SF epova i smješta je malo bliže fantasyju. Za moj ukus malo previše deranja, histeriziranja i čudnih glasova, ali da se podnijet. Gledat ću i nadolazeće epizode.

Ako ste pak fan 'Dine' i takvih priča, odmah navalite. Ovo vam je vrh iz te rubrike.