Društvo je onoliko demokratski zrelo koliko se u stanju suočiti sa svojim, recimo to metaforički, neopranim rubljem. Sa svojim zločinima, nekadašnjim i sadašnjim, i sa svojim zločincima, pogotovo onima koje je držalo blizu srcu i uglancanom establišmentu. Ono društvo koje je u stanju reći: 'Evo, ovo je naše smeće, mi smo ga proizveli, mi ćemo ga počistiti' istinski je zrelo demokratsko društvo. Tako barem često kažu. Sudeći po onome što smo zadnjih par tjedana gledali u seriji 'Sablja', ispada da je Srbija takvo društvo.

A sada stanite i duboko udahnite prije nego što u ekran ispalite hrpu... khm... protuargumenata.

Ono što serija 'Sablja' zapravo pokazuje jest da je srpska produkcija igranih televizijskih serija takva. Istinski zrela, napredna i spremna na takvo suočavanje. Za društvo fakat ne znam, ali oštrina, jasnoća, iskrenost i duboko mučan mrak kojim se ova serija suočava s podzemnim užasom u pozadini sistema - hrabri su i impresivni. Rijetko se viđaju u filmovima i serijama s područja istočne Europe, osim možda kao suptilna tutnjava u pozadini krimića ili socijalnih drama o malim ljudima. Ovakvo direktno suočavanje s nedavnom neslavnom poviješću i njezinim mračnim pipcima, koji dosežu i do današnjice - u ovom dijelu svijeta rijetko je na filmu i televiziji. Pogotovo na području bivše Jugoslavije.

Doduše, i ovdje bi se moglo reći da je sve izloženo kroz krimi, trilersku priču, detektivski i novinarski slučaj, pa i dramu malog čovjeka, ovaj put sitnog kriminalca. No slučaj je ovdje The Slučaj, političko ubojstvo koje je traumatiziralo i oblikovalo Srbiju, a potreslo cijelo susjedstvo i šire, Europu. The Slučaj kojim se, naime, bavi ova serija jest 'slučaj' ubojstva srpskog premijera Zorana Đinđića 12. ožujka 2003. godine. I da, izložen je kroz perspektivu troje 'malih ljudi' - inspektora Borisa Rakovića (Ljubomir Bandović), koji istražuje pozadinu ubojstva premijera Đinđića, novinarke Danice Mandić (Milica Gojković), koja novinarski 'kopa' po slučaju, dobrim dijelom motivirana osjećajem krivnje jer je prije premijerova ubojstva sve priče o napadima na njega opisivala kao PR-ovski trik te kroz oči Uroša Ristića - 'Malog' (Lazar Tasić), mladog regruta zemunskog klana usko povezanog s ubojstvom Đinđića, koji se nakon ubojstva nekako pokušava iskoprcati iz cijele priče.

Tri srpska Vergilija

Riječ je o tri fiktivna lika koji nas, kao Danteov Vergilije, vode kroz cijeli pakao u pozadini Đinđićeva ubojstva. Njihovo je uvođenje u priču sjajno i korisno jer cijelu seriju odmiče od suhog dokumentarizma, uvelike pomaže u snalaženju i povezivanju bezbrojnih Buha, Muha, Legija, preko nekoliko Jovanovića i tko zna koliko Kumova (malo pretjerujem, ali znat ćete što želim reći kad pogledate seriju) u operaciji koja je uslijedila nakon Đinđićeva ubojstva, a koja se zvala 'Sablja'. Ti su likovi u seriji i zato da možemo biti barem na nečijoj strani, za nekoga navijati - jer za tragičara Đinđića više ne možemo. Njegova se zla kob, naime, otkriva već na početku serije, kada na sastanku Đinđića i najbližih suradnika netom nakon pobjede na izborima Čedomir Jovanović (Marko Grabež) izgovori nadimak 'Legija', a Zoran Đinđić (Dragan Mićanović) kaže: 'Moram da se vidim s njim'.

Svi mi koji smo već bili odrasle osobe na Balkanu u to vrijeme znamo kako će se krug između te rečenice i Đinđićeva ubojstva zatvoriti. Autori ove serije, Goran Stanković i Vladimir Tagić odlučili su nam pokazati kako, a bogami i zašto.

Akteri su još uvijek živi, zato oprez

Navodno je za razvoj ove serije bilo potrebno pet godina, ali po onome što smo dosad imali prilike vidjeti na Maxu (pola serije, odnosno četiri od ukupno osam epizoda), vrijedilo je svake minute. Serija je produkcijski ispolirana gotovo do savršenstva, iznimno komplicirana i likovima nakrcana priča razrađena je logično, pametno, trilerski zanimljivo i - ono bez čega ovo ne bi bila igrana serija, nego dokumentarac - emotivno turbulentno. Usput je i, naravno, uzburkala mnoge duhove u Srbiji, gdje su se počeli javljati razni važniji i manje važni sudionici s ove ili one strane operacije 'Sablja', inzistirajući na detaljima koji su bili ovakvi i onakvi, drugačiji ili drugačije protumačeni, zlonamjerni ili premalo naglašeni crnim markerom. Normalno je to, uvijek se događa kada se pokušavaju razjasniti mutni i gadni događaji čiji su sudionici barem dijelom još živi.

Autori su se, međutim, od svake takve kritike ogradili disclaimerom na početku svake epizode - da je riječ o priči utemeljenoj na stvarnom događaju, na stvarnim svjedočenjima i informacijama dostupnima javnosti, ali da su neke stvari fikcionalizirane, da su neki likovi izmišljeni pa i neke poveznice, teorije i priče pretpostavljene, a ne nužno u strogom skladu s onim što se dogodilo. Normalno - tako je sa svakom pričom u igranim filmovima i serijama utemeljenim na stvarnim događajima. Zato ih i ne zovemo dokumentarnima.

No znali su autori zašto se disclaimerom ograđuju i posebno podvlače ono što bi trebalo biti zdravorazumski jasno kod svakog igranog filmskog/televizijskog djela. Znali su da će se duhovi uzburkati jer je njihova mučna, mračna priča o razotkrivanju pozadine ubojstva Zorana Đinđića - ali i njezine veze sa Srbijom danas - iznimno uvjerljiva.

Dobrim je dijelom to zbog scenarija, režije pa i prokrvljenih likova koji poduprti sjajnim glumačkim izvedbama djeluju gotovo sablasno stvarno. Na prvom je mjestu ovdje Dragan Mićanović kao Zoran Đinđić, koji je tako vjerno 'skinuo' Zorana Đinđića da - osim što mu nije BAŠ TOLIKO fizički sličan - na trenutke djeluje kao AI generirana verzija pokojnog premijera, samo ipak bolja nego što bi je stvorila umjetna inteligencija jer ne izgleda kompjuterski nego vrlo ljudski. Tročlani kor inspektora, novinarke i Malog (Bandović, Gojković, Tasić) isto je 'ostavio srce na terenu' igrajući svoje likove, čemu bih dodala i Feđu Štukana kao inspektorovog kolegu Ljubu, Zlatka Burića kao insepktorovog punca, smrtno bolesnog umirovljenog inspektora Žarka i uvijek upečatljivu Jasnu Đuričić kao majku mlade novinarke.

Jesu li Legija i Šiptar trebali biti 20 godina stariji?

Glavni antagonisti isto su spektakl, unatoč tome što na papiru doista čudno izgleda to što ih igraju glumci otprilike 20 godina stariji nego što su ti ljudi bili u vrijeme o kojem serija govori. Tako, recimo, nimalo ne smeta što Milorada Ulemeka Legiju, koji je u doba Đinđićeva ubojstva imao 35 godina, glumi 52-godišnji Sergej Trifunović. Em je Trifunović (i opet, kao uvijek) odličan, em u svijetu igranih serija lice 50-i-nešto godina starog muškarca mnogo uvjerljivije prikazuje prekaljenog plaćenika i svim mastima premazanog krimosa visokog ranga. Isto se može reći i za Bojana Navojca u ulozi šefa zemunskog klana Dušana Spasojevića 'Duće' (ilitiga 'Šiptara'), koji je izvrstan, a ako mu se izvedbi i može pronaći kakav problem, onda je to 'prosijavanje' hrvatskog naglaska kroz kosovsko-srpski koji inače prilično pristojno emulira.

No glavni razlog uvjerljivosti ove serije jest to što su autori uspjeli prenijeti onaj jedan mučan, beznadan osjećaj da čak i kada se slučajevi rješavaju, počinitelji otkrivaju, lica koja su drmala životom i smrću nestaju - jer 'Šiptar' je mrtav, Legija u zatvoru - situacija nije riješena, stvari se nisu promijenile. Serija 'Sablja' vrlo je uvjerljiva jer svi u njoj jako dobro prepoznajemo sve likove, sve veze među njima, sve pozadinske igre, svu muku i beznađe koji nas hvataju kada vidimo koliko su želja za 'istinski zrelim demokratskim društvom' ili barem društvom u kojem nema ovakvih užasa - gotovo uzaludne i nemoćne.

S Đinđićem u Srbiji nije ubijen samo čovjek, premijer, osoba na čelu države. Ubijena je i nada da bi moglo biti drugačije, i autori ove serije to su sjajno, premda užasno mučno prikazali. Osjetit ćete to po čvoru u želucu, onom istom čvoru koji skoro svi u istočnoj Europi osjećamo skoro svaki dan. I tako godinu za godinom, sve dok ih se nije nakupilo više od dvadeset od Đinđićeva ubojstva. A među onima koji nam vedre i oblače životima od tada su se promijenili - samo modeli automobila i mobilnih telefona.